Vedrana Rudan, hrvatska spisateljica i novinarka, preminula je u 77. godini.
Šoubaz.hr naveo je vijest potvrđena za njihov portal iz izvora bliskih spisateljici.
“Vedrana je otišla na područje bez signala”, objavljeno je na službenoj stranici Vedrane Rudan.
Vedrana Rudan rođena je 29. oktobra, 1949. godine u Opatiji.
Završila je studije hrvatskog i njemačkog jezika na Pedagoškoj akademiji u Rijeci.
Bila je učiteljica, turistička vodič i prevodilac, a najveći dio profesionalnog života bio je vezan za novinarstvo i medije.
Radila je na radiju i pisala za hrvatske novine i časopise.
Borba sa rakom
Podsjetimo, Vedrana je svojevremeno pisala o svom raku i borbi sa njim.
„Moj je rak jebeno rijedak, zove se rak žučnih kanalića, čini mi se. Nisam pročitala ni otpusno pismo ni tip ni Internet prognoze. Doduše, negdje sam naletjela da od prvih simptoma do smrti imaš čak tri mjeseca da prevariš muža, razbaštiniš djecu ili ljubavnika pošalješ u kurac. I nije neki rok.
Samo pet odsto srećnika može se operisati. Ta sam. Najprije sam otišla u Svetu Nedelju u Radiohirurgiju da mi rak spale prije operacije. Spalili su mi rak i džep jer nisam ‘ušla u kvotu‘. Naime, država ima sporazum sa tom ustanovom po kome određeni broj Hrvatica i Hrvata ulazi u ‘kvotu‘. Ostali ili crknu od raka ili im u pomoć uskoče prijatelji“, napisala je Vedrana 2024. godine, prenosi Jutarnji list.
Posljednje oglašavanje prije 20 dana
Krajem jula, ponovo je potresla javnost iskrenom i emotivnom kolumnom u kojoj je progovorila o životu onkoloških pacijenata i ljudima koji se svakodnevno bore za njih.
U svom prepoznatljivom, direktnom stilu, Rudan je opisala iskustva sa riječke onkologije, ali je ovog puta najveću pažnju posvetila medicinskim sestrama, za koje smatra da su pravi heroji zdravstvenog sistema.
– U grupi sam „onih kojima je najteže“. Zato znam da mi nije najteže. Umrijeću, umrijeće i drugi – napisala je Rudan, pa se emotivno dotakla i njege koju joj u ovim teškim danima pruža porodica:
– Trenutno sam kod kuće. O meni brine porodica. Supa, čaj, hrana čvrsta, meka, pranje na krevetu… Glumim kako dremuckam. Sramota me je. Na koje sam grane pala. Kad im to kažem čujem samo jednu rečenicu – ti si naša.
Posebno emotivno govorila je o medicinskim sestrama koje, kako kaže, uprkos iscrpljujućim smjenama i teškim uslovima rada, svakom pacijentu pristupaju sa pažnjom i osmijehom.
– Čija sam kad sam u bolnici danju i noću, kad u tri ujutro osjetim ruku na čelu, kad u pet sestre vidim kako odnose moj otpad koji se meni beskrajno gadi… Nisam bogata, da jesam, dala bih im sve što imam – istakla je književnica, dodajući da joj one uvijek skromno odgovaraju da je to „njihov poziv“. Zbog toga se otvoreno zapitala: „Mogu li smjene od 0 do 24 biti nečiji poziv ili je to ipak hrvatski državni zločin?“
