Krajiško veče, što bi rek’o narod, obećavalo je više nego što je moglo ponijeti. A kad je svanulo, ostalo je tek nekoliko razvučenih kablova, poneki plakat i utisak da je veselje nekako zalutalo putem.
Pod pokroviteljstvom Vlade Đajića, manifestacija koja je trebala da pokaže snagu, zajedništvo i “narodnu dušu”, više je ličila na zbor na koji su i učesnici došli iz pristojnosti, a ne iz potrebe.
Nije da nije bilo svijeta – bilo je, ali više onih što su navikli doći kad ih neko zovne iz daleka, iz dijaspore, nego onih što žive tu, pod istim tim nebom, pa najbolje znaju kad nešto ima smisla, a kad je samo još jedna u nizu predstava.
Velika dvorana Borik, navikla na pune tribine i galamu koja nosi krov, zjapila je poluprazna kao nedovršena priča. A da se ne bi baš sve vidjelo golim okom, organizatori su ono malo svijeta što je došlo – dobrim dijelom iz dijaspore – pažljivo “nagurali” tik uz binu, da kamera uhvati privid, a ne stvarnost. Malo bliže, malo gušće, pa možda neko i povjeruje da je veselje na nivou najave.
Banjalučani, tihe sudije svake priče, poslali su poruku bez riječi – ostali su kod kuće.
Nije da narod ne voli pjesmu, ni da prezire dobar zalogaj – naprotiv, ovdje se i plače i raduje uz harmoniku. Ali kad se politika svede na koncert, a program na roštilj i jakaru, onda i najveseliji čovjek počne da se češka po glavi i pita: “Dobro, a šta ćemo sutra?”
Godinama se već, čini se, Đajićeva politička putanja kretala putem vašara – od bine do bine, od kotlićijade do koncerata krajiške pjesme ili raznih mladih nada novokomponovane moderne muzike, a doktor je ubijeđen da zna šta voli narod pa to neumorno servira. A nije problem u pjesmi, nego u tišini koja ostane kad muzika stane.
Jer voditi gradski odbor najveće stranke u Republici nije isto što i organizovati zabavu. Tu treba više od dobre volje i poznanstava, više od aplauza koji kratko traje. A to je ono što doktor nikako nije htio da nauči dok je bio na čelu tog odbora. Treba plan, težina riječi, razumijevanje problema koje ne možeš riješiti ni gulašom ni koncertom, već ozbiljnim radom na terenu. A teren je malo dalje od koncertnih dvorana.
Krajiško veče tako je završilo kako je i počelo – s mnogo najave, a malo suštine. Kao kad se u priči obeća junak, a na kraju se pojavi samo pripovjedač.
I dok se kablovi motaju, a svjetla gase, ostaje pitanje koje se ne može nadglasati muzikom: da li je ovo politika – ili samo duga, beskrajna proba za nešto što nikako da počne jer nema istinske podrške?
