Trofej za vječnost! Rukometni klub Borac se 11. aprila 1976. godine upisao među velikane. Banjalučki klub je tog dana postao šampion Evrope i ispisao najsjajnije stranice svoje klupske istorije.
Osvajanje titule bilo je kruna dugogodišnjeg rada uprave i rukometaša, te kruna velikog plana koji je stvaran u gradu na Vrbasu. Svake godine tih sezona Borac je bio sve jači, tražio je pojačanja za napad na željenu titulu. Banjalučani su tokom godina uvijek bili pri vrhu ali im je nešto nedostajalo. Nisu odustali, nakon svakog poraza slijedio je još kvalitetniji rad, nove metode trenera Pere Janjića i na kraju je sve naplaćeno željenim trofejom.
A put nije bilo lagan. Legendarni Abas Arslanagić se prisjeća kako je sve počelo i kako se tim okupljao. Upravo je sjajni golman uveo novine u svijet rukometa na poziciji golmana. A stvaranje šampionskog tima upravo je vezano za njegov dolazak.
-Titula evropskog šampiona je predstavljala krunu rada koji je počeo još mojim drugim dovođenjem 1968. godine. Klub je tada došao po mene u Beograd, gdje sam branio za Partizan. Došao sam u Borac ali nisam mogao da branim pet mjeseci jer je prošao prelazni rok. To me nije obeshrabrilo. Još jače sam radio i onda se ustalio na golu Borca. Već naredne godine selektor Vlado Štencl me pozvao u reprezentaciju Jugoslavije. Nisam debitovao u Češkoj ali sam dobio šansu na narednoj akciji na turniru Četiri nacije i odmah je iskoristio. Naredne godine sam već proglašen za najboljeg golmana, prisjeća se legendarni golman koji je dobio i Zlatni ključ Banjaluke za postignute rezultate.
Naučili iz poraza
Borac je nakon dva treća mjesta, 1973. godine počeo dominaciju u prvenstvu Jugoslavije. Uprava kluba je jasno vidjela šta nedostaje klubu za klubu ozbiljniji iskorak. “Šampionska slagalica” je upotpunjena dovođenjem Zdravka Rađenovića.
-Borac je tih godina bio dominantan u Jugoslaviji. Prvo smo osvojili Kup 1972. godine a nakon toga smo počeli dominaciju i u prvenstvu gdje smo četiri godine zaredom bili šampioni. Stvorena je sjajna ekipa. Nije tu bilo velikog novca, ali uprava je nastojala da napravi jak tim sposoban da napadne i evropski tron. Jednostavno osjećali smo da možemo da se nosimo sa svim timovima. A kruna stvaranja tima bilo je dovođenje Zdravka Rađenovića. Jednostavno takav igrač nam je trebao za iskorak u Evropi. On je bio “karika koja nam je nedostajala”. Njegovim dovođenjem ekipa je dobila ono što joj je bilo potrebno na bekovskim pozicijama. To je bio sigurno potez koji je nadogradio tim i trasirao put ka istorijskoj tituli, jasan je Arslanagić.
Treba napomenuti da je Borac u dominaciju na prostorima Jugoslavije krenuo iako je praktično stalno bio gost. Banjalučani su naime svoje mečeve igrali u Požegi. Tek 1974. godine otvaranjem dvorane Borik dobili su svoj “krov nad glavom” i domaći teren.
Poraz u finalu 1975. godine
Borac je veliku šansu da postane šampion Evrope propustio još 1975. godine. Tada je u finalu banjalučki tim poražen od Forverca u Dortmundu. Bilo je 19-17 za predstavnika Njemačke.
– Uprava je tu malo pogriješila. Išli smo u Njemačku. Igrali smo u sedam dana tri utakmice. Imali smo mi tad zaista veoma kvalitetan tim. Dovoljno je napomenuti da smo u polufinalu eliminisali Steauu, koja je tada bila sačinjena od reprezentativaca Rumunije, koji su u tom momentu bili šampioni svijeta. Dobili smo ih i ušli u finale. Ali tu smo podbacili. Počnem prvo od sebe. Nikad nisam loše branio u vreloj atmosferi kad su tribine bile pune. Ali to finale je igrano u dvorani koja je primala 14 000 gledalaca, a bila je prazna. Mislim da je bilo nekih 3.000-4.000 navijača. Mislim da u životu nisam lošije branio. Ali izvukli smo sve pouke iz tog poraza- rekao je zatim sjajni trener
Trener Pero Janjić je donio brojne novintete. Borac je stalno bio u vrhu ali mu je uvijek nešto nedostajalo.
– Praktično smo Miro Bjelić i ja doveli trenera Janjića On je bio tek nešto malo stariji od mene ali je itekako znao šta želi i kako se rukomet razvija. Prvo što je uradio bilo je da nam je popravi kondiciju. Počeli smo igrati i 3-2-1 odbranu. On je učio iz grešaka. Mi smo pred finale imali veoma težak raspored u prvenstvu Jugoslavije. Tri meča Bjelovar, Krivaja i Željezničar. Pero nijednog momenta nije popuštao. Osvojili smo pet bodova i postali šampioni Jugoslavije, sjeća se legendarni Ako.
A put do evropske titule bio je veoma uzbudljiv. Borac je eliminisao Červenu hviezdu (27:14,26:22) i revanšđirao se za poraz u četvrtfinalu 1974. godine. Zatim su savladali Kalpisu Alikante (28:21, 13:13), pa je zakazao polufinale sa slavnim Gumersbahom!
Gumersbah je već imao četiri titule šampiona i želio je petu koja mu je izmakla sezonu ranije. U prvom meču je bilo neriješeno16:16, dok je u revanšu, Borac trijumfovao rezultatom 15:13 i plasirao se u finale. Uprava kluba je kao i ekipa naučila na svojim greškama pa je izborila da se finale igra u novosagrađenoj dvorani Borik. Banjaluka je tih dana “živjela “ za Borac i vjerovala u titulu. Taj pritisak je čini se ipak malo i uticao na ekipu.
-Odigrali smo to finale u grču. Mi smo ranije igrali meč protiv istog rivala i dobili smo ih na njihovom terenu šest razlike. Ali u finalu nisu odigrali dobar meč, treba to priznati. Sigurno je da smo bili puno bolji po kvalitetu, međutim kao da smo imali pritisak. Domaći teren navijači. Znamo svi šta bi nam značila ta titula šampiona Evrope. Bila je stvarno napeta utakmica, ali smo u finišu pokazali kvalitet. Uspjeli smo da ih savladamo i ostvarimo toliko željeni cilj da postanemo šampioni Evrope. Bilo je to zaista veliko slavlje. Momenat za istoriju kojim je moj Borac postao rukometni velikan i upisao se među šampione Evrope, sa osmijehom se prisjeća legendarni Abas.
Borac se dugo mučio sa danskom Fredericijom ali je na kraju slavio 17:15. Pri rzeultatu 16:15 upravo je Arslanagić odbranio udarac Serena Anderseona, a na drugoj strani je Zdravko Rađenović izborio sedmerac. Nedeljko Vujinović je bio siguran za pobjedu i veliko slavlje.
Borac je nakon toga još 1991. godine osvojio Kup IHF a Arslanagić ističe da je malo potrebno da ovaj klub opet bude značajan na međunarodnoj sceni.
-Borac je sad na dobrom putu, ali mi se čini da mu nedostaje logistika koju smo na primjer mi imali. Nažalost pokojni Miro Bjelić i Momo Golić bi prevrnuli bivšu državu da nađu kvalitetnog igrača i da ga privole da dođe u Banjaluku. Bila je ovo zaista sjajna sredina u kojoj je svaki igrač mogao da se dokaže. Sad je sport postao i biznis. Jasno je da se ne može kao i ranije i zbog toga je potrebna podrška nadležnih instituacija. Uz uvažavanje svih sportova, ipak je rukomet u Banjaluci broj 1 i nešto što ima tradiciju i kvalitet. Treba pomoći ovom klubu da izađe u Evropu. Evo imate Pelister Bitolj kao primjer kako se može sve napraviti. Imamo mi talentovane djece, treba samo jasan plan i podrška da se napravi iskorak. To bih zaista volio da vidim i bio bi presrećan da se Borac opet nađe na evropskoj mapi – poručuju bivši golman i trener banjalučkog tima. A kada takve riječi dođu od jednog od najvećih rukometnih velikana jasno je kakvu težinu imaju.
Najveća ljubav
Iako je Borcu dao sve tokom igračke i trenerske karijere, Abas Arslanagić je tri puta “otjeran” iz kluba.
– Borac je moja najveća sportska ljubav. Tri puta sam bio otjeran ali ti pojedinci koji su radili u klubu nisu Borac. Nisam nikad mogao da ružno pričam o klubu jer je on moj. Učestvovao sam u stvaranju njegove istorije i samo je bitno da se on sačuva i da bude što bolji . Uprave prolaze ali klub mora da bude na prvom mjestu svima nama.
Barselona zove jednom
A malo je nedostajalo da legendarni Arslanagić napusti klub pred istorijsku sezonu i osvajanje titule šampiona Evrope.
-Barselona me je tražila te 1975. godine, ali Borac nije želio da me pusti i nisu dali ispisnicu. Bili su baš zagrijani da me dovedu. Kad je došlo vrijeme da odem iz Borca onda oni više nisu bili zainteresovani , tako da je za mene važilo ono pravilo da Barselona zobe jednom i da se ne odbija. Na kraju sam otišao u Njemačku, ali se tamo nisam dugo zadržao
Finale
Borac – Fredericija 17:15 (11:7)
Sportska dvorana “Borik” u Banjaluci. Gledalaca: 5.000. Sudije: Herbert Henšel i Peter Henfus (DR Njemačka). Sedmerci: Borac 3 (2), Fredericija 3 (2). Isključenja: Borac 6 minuta, Fredericija 2 minuta.
BORAC: Arslanagić, Selec 2, Rađenović 6, Karalić 2, Bjelić, Vujinović 2 (1), Vukša, Unčanin 2, Popović 1 (1), B. Golić, M. Golić 2, Ravlić. Trener: Pero Janjić.
FREDERICIJA: Jepesen, F. Hansen 3 (1), Hajderman, Nilsen 3 (1), Sorensen 1, Jungland 1, A. Hansen, Andersen 3, Pulsen, Madsen 2, Petersen 2. Trener: Ole Vorm. (Glas Srpske)


