Dok zvanične statistike pričaju priču o potrebi za većim standardom, na terenu se odvija tiha ekonomska drama. Niko od malih privrednika nema ništa protiv toga da radnici imaju veće i dostojanstvenije plate – naprotiv, svaki poslodavac želi da plati čovjeka koji pošteno radi – ali problem nastaje zbog previsokih nameta i doprinosa državi koji prate svako povećanje.
Mali privrednici, preduzetnici i zanatlije nalaze se u stežućim „makazama“: sa jedne strane pritišću ih inflacija i odlazak radne snage, a sa druge obavezan, ogroman skok fiskalnih davanja koji svako povećanje plate automatski pretvara u nepodnošljiv teret. Za mikro-biznise sa malim maržama, plaćanje državi maltene isto toliko koliko se da i radniku postaje jednostavno – neizdrživo.
U sjenci fiskalnih nameta, sve glasnije se otvara i ona najteža, sudbinska dilema koja muči nove generacije: da li je vrijeme da se pakuju koferi i sreća potraži van granica države?
Dok mladi sve češće prelomljuju odluku o odlasku, u Republici Srpskoj ostaju oni koji vole svoju zemlju, žele ovdje da žive i ostanu posvećeni privatnom poslu i razvoju domaće privrede. Ipak, ti isti ljudi s pravom pitaju – kako da rade i prežive u sistemu u kojem ih država umjesto vjetra u leđa guši nametima?
Ukoliko hitno ne dođe do rasterećenja privrede i smanjenja visokih stopa doprinosa na teret poslodavca, prijeti nam scenario u kojem će se ugasiti i posljednje male radnje, a pitanje odlaska prestaće da bude dilema i postati gorka sudbina mnogih.
