BANJALUKA – Naplata parkinga u Banjaluci od početka septembra ponovo je aktivna, a sa njom se vratio i osjećaj koji Banjalučani dobro poznaju posljednjih godina – neizvjesnost. Sat parkiranja u nultoj i prvoj zoni košta 2 KM, u drugoj zoni 1 KM, ali cijena nikada nije bila najveći problem. Problem je što građani u ovom gradu nikad sa sigurnošću ne znaju da li tog dana, tog mjeseca ili te sedmice parking uopšte treba platiti – i to nije slučajno, to je posljedica dvije godine pravne i političke nesigurnosti koja se prelama preko leđa vozača.
Dvije godine pravne nesigurnosti
Podsjetimo: Ustavni sud Republike Srpske je još u septembru 2024. godine utvrdio da je odluka o naplati parkinga u Banjaluci neustavna. Umjesto da se to pitanje riješi na sistemski način – osnivanjem javnog preduzeća, kako i propisuje Zakon o komunalnim djelatnostima – grad je posljednje dvije godine funkcionisao na privremenim odlukama gradonačelnika, produžavanim na 90 dana, s pauzama, ponovnim uvođenjem i novim rokovima koji se ne poštuju. Skupština grada je gradsku upravu obavezala da do početka 2026. godine konačno riješi pitanje upravljanja javnim parkiralištima. Taj rok je davno istekao, a preduzeće i dalje ne postoji.
Građani plaćaju „za svaki slučaj”
U takvoj pravnoj magli, teret snose obični građani. Kada je naplata ranije prekidana pa ponovo uvođena, ljudi doslovno nisu znali da li parkiraju legalno ili ne – pa je većina, kako je i sama gradska uprava priznala, plaćala „za svaki slučaj”, da izbjegne kaznu, bez obzira na to da li je naplata te sedmice zvanično važila. To nije organizacija saobraćaja, to je upravljanje strahom od kazne.
Kontrolori po nekoliko puta dnevno
A onda dolazi ono što najviše nervira ljude na terenu: umjesto da kontrola bude razumna i predvidljiva, službenici koji provjeravaju da li je parking plaćen znaju se pojaviti na istom mjestu i po nekoliko puta u toku dana. Za građanina to znači da mora gledati na sat, produžavati kartu i paziti na kontrolora umjesto da mirno obavi posao zbog kojeg je uopšte došao u centar grada. Kada je jedini vidljivi znak reforme parkiranja pojačano prisustvo kontrolora, a ne bolja organizacija mjesta, jasnija signalizacija ili pouzdaniji sistem naplate, onda se sasvim opravdano nameće utisak da je fokus grada na kaznama, a ne na usluzi. Brojka od preko hiljadu prekršajnih naloga izdatih samo u jednom mjesecu nakon ponovnog uvođenja naplate to i potvrđuje.
Cilj se ne opravdava sam po sebi
Gradska uprava tvrdi da svrha nije punjenje budžeta, nego rasterećenje gužve i bolja dostupnost parking mjesta. To je legitiman cilj, ali cilj se ne opravdava sam po sebi – opravdava ga način na koji se sprovodi. Sistem koji se mijenja iz mjeseca u mjesec, koji je već jednom proglašen neustavnim, i koji se održava putem privremenih odluka bez jasnog institucionalnog rješenja, ne uliva povjerenje. Umjesto reda, on proizvodi haos i nervozu, a građani – koji ionako trpe manjak parking mjesta u centru – umjesto olakšanja dobijaju dodatni izvor stresa i troška.
Šta bi Banjaluka zapravo trebala imati
Banjaluka zaslužuje parking sistem koji je stabilan, transparentan i zasnovan na jasnoj zakonskoj osnovi, a ne na privremenim odlukama koje traju dok ih neko ponovo ne ospori na sudu. Dok god se pitanje upravljanja parkiralištima rješava na mjesečnoj, a ne na sistemskoj osnovi, kontrola parkinga će se doživljavati kao pritisak na građane, a ne kao usluga grada.
