BANjALUKA – Da porodica nije samo formalna kategorija, već prije svega izbor i ljubav najbolje pokazuje Banjalučanka Mira Komljen, koja je prije deset godina otvorila vrata svog doma i srca blizancima sa Daunovim sindromom, a danas za tu životnu posvećenost nosi titulu “majke godine”.
Prvi put ove godine uručena je ova nagrada povodom Dana grada, za izuzetnu hrabrost, plemenitost i doprinos humanitarnim aktivnostima.
Od hraniteljstva do porodice
Mira Komljen je za “Glas Srpske” rekla da je braći Daliboru i Draganu postala hraniteljica 2016. godine.
– Ubrzo je to preraslo u uzajamnu ljubav i sada su već deset godina sa mnom. Proces usvajanja je složeniji, a ja sam tada već imala 56 godina. Ko bi meni u tim godinama dao da usvojim djecu? Mnogi misle da sam ih usvojila, ali ja sam im još uvijek hranitelj – kazala je ona.
Prema njenim riječima, da bi neko postao hranitelj mora ispuniti niz uslova, ali je ljubav prema djeci ipak najvažnija.
– Morate imati riješeno stambeno pitanje, neku vrstu primanja i da niste socijalno ugroženi. Neophodan je i nalaz porodičnog ljekara i psihijatra da ste zdravi i da možete da brinete o djeci, kao i potvrda da niste kažnjavani. Nakon toga slijedi obuka u Centru za socijalni rad, a po završetku dobijate diplomu i postajete hranitelj – pojasnila je ona.
Prvi susret i novi početak
Prvi susret sa dječacima, kaže, pamti kao emotivan i snažan trenutak.
Kazala je da je vidjela slatke mališane koji su joj se veoma dopali.
– Dragan i Dalibor živjeli su u Domu za decu ometenu u razvoju “Kolevka” u Subotici i posjetila sam ih dva mjeseca prije nego što smo zajedno došli u Banjaluku. Kada sam došla po njih, bili su uplašeni i putovanje je za njih bilo traumatično. Bili su “istrgnuti” iz poznate sredine i stavljeni u auto s nepoznatim ljudima. Ujutru me je pozvao njihov staratelj iz Centra da pita jesam li preživjela noć – prisjetila se ona.
Ustanova u kojoj su boravili, kako kaže, bila je zatvorenog tipa, pa je proces socijalizacije mališana bio dugačak.
– Tad su imali sedam godina i krenuli su u Servis centar “Dajte nam šansu – Zvjezdice”, a od septembra te godine krenuli su i u školu. Imala sam veliku pomoć ćerki, prijatelja, a svi su bili oduševljeni njima dvojicom jer su šarmantni i slatki. Vodili smo ih svuda i učili životu u gradu i porodici – istakla je Mira.
Ljubav koja mijenja živote
U vaspitanju Dalibora i Dragana, rekla je ona, postupala je kao i sa svojih, sada odraslih, troje djece. Naučili su je, kaže, da se raduje malim stvarima i da se o ružnim stvarima ne priča.
– Kada se nešto neugodno spominje, Dalibor kaže “Tiho, to se ne priča”. Napravili su bolju osobu od mene. Oni kažu da vole svoju mamu Miru i da im je samo ovdje lijepo. Vodimo ih na more i na izlete u svom aranžmanu i to su baš lijepi trenuci pogotovo kada se sva moja djeca skupe. Ponekad kažem da sam u relativno boljem položaju nego roditelji djece sa Daunovim sindromom, jer oni ili moraju raditi ili imaju još jedno dijete o kome moraju brinuti. Moja jedina dužnost je da brinem o njima što i volim. Ne zabušavam i radim to odgovorno – rekla je ona.
Mira kaže da su je njena ćerka i direktorica Servis centra “Dajte nam šansu – Zvjezdice” Željka Perišić Ninković prijavile “iza njenih leđa” za laskavu titulu majka godine, povodom Dana grada.
– Bez lažne skromnosti, ova nagrada mi mnogo znači. Bila sam veoma srećna, pogotovo na dodjeli kada sam izašla sa njima i kada smo dobili ovacije – poručila je ona.
Hraniteljstvo je, ističe ova humana Banjalučanka, jedno od najljepših životnih iskustava.
– Vjerujem da ima mnogo porodica u Banjaluci sličnih mojoj i nijedno dijete ne bi trebalo da živi u domu jer se potpuno razlikuje od života u porodici – poručila je Mira Komljen, dodavši da želi da doprinese promociji hraniteljstva, jer ono mijenja živote.
Najveće povrede
Mira Komljen je kazala da njeni dječaci vole aktivnosti, a posebno sport.
– Prije nekoliko godina učestvovali su na Izboru za mis u Podgorici, a moj Gago bio je mister. Išli su i na Kipar sa “Zvjezdicama” na fudbalsko prvenstvo. Bez ikakvih problema i straha putovali su avionom. Izuzetno su kulturni, socijalizovani i vole sport. Vodim ih često na školsko igralište, a skoro svaki put pogode u koš. Naučili su fantastično plivati. To su neke stvari koje nisam zamišljala jer su došli sa dijagnozom astme. U Subotici su imali inhalacije svaki dan i dobijali terapiju, a sada su godinama već bez nje i bez napada. To su naše najveće pobjede – naglasila je Mira.
