Jovo Maksić (53), domaći glumac, odrastao je u maloj seoskoj sredini podno Dinare, u selu Plavno kod Knina.
Otac mu je bio sveštenik, a rano djetinjstvo mu je bilo ispunjeno radošću i slobodom koju samo selo može da da, a malo ko zna da je ime sinu dao po kolegi.
Svoju životnu saputnicu sreo je u Kninu.
Početkom devedesetih, kada su političke i ratne tenzije potresale bivšu Jugoslaviju, život Jova Maksića i njegove porodice naglo se promijenio. Rat mu je uskratio mladost, a najviše ga je pogodila razdvojenost od najveće ljubavi, djevojke iz Knina. Godine straha, neizvjesnosti i privremenih selidbi postale su dio svakodnevnice, ali sudbina ih je kasnije spojila. Nakon rata, u Banjaluci su se slučajno sreli i nastavili gdje su stali”, a ubrzo zatim vjenčali se i započeli zajednički život u Beogradu.
U novoj sredini dobili su kćerku Isidoru 1997. godine, dok je Jovo još studirao završne godine glume, balansirajući između akademskih obaveza, očinstva i egzistencijalnih briga. Četiri godine kasnije rodio se i sin Rastko, čime je porodica postala njegova najveća životna vrijednost i motivacija da istraje u poslu koji tada još nije pružao sigurnost.
Glumac je na nasljednike ponosan, što često ističe, a slove za vrlo vaspitanu djecu.
Period tokom studija bio je posebno zahtjevan. Uz redovne obaveze na fakultetu, povremeno je radio fizičke poslove kako bi obezbijedio egzistenciju porodici — najčešće na građevini, na mješalici, kod prijatelja koji je imao firmu. O tom iskustvu Maksić je rekao:
”Vrlo rano sam dobio porodicu. I tu onda nema kukanja. Nema maženja samog sebe. I ovaj posao je surov. Bacate se u koštac. Razmišljate: “Ono dijete tamo treba da jede”. Moja najvažnija misao je moja porodica, a onda sve ostalo. Kada je ona dobro, onda i ja lepo radim. Mogu bez opterećenja da radim. To je usko povezano. Nisam se libio. Na kraju krajeva sutra ću da igram zidara, a ne znam ciglu da nosim. Ovako bar znam, mogu i moleraj da radim”, rekao je Jovo.
”Igrao bih jednu ili dvije predstave u pozorištu mjesečno, a u međuvremenu sam radio na građevini. Na mješalici, ma sve poslove koje je trebalo. Naučio sam mnogo zanata i mislim da od toga ima mnogo koristi. Onda sam, kada je prošlo neko vrijeme, shvatio da moje vrijeme tek dolazi”, ispričao je svojevremeno on za domaće medije.
”Oženio sam se sa 24 godine. Bio sam na trećoj godini Akademiji, dijete je bilo na putu i pokojni profesor Bajčetić se zabrinuo i rekao: “Ti moraš od nečeg da živiš”.
”On i FDU su mi izašli u susret da potpišem prvi ugovor sa pozorištem u Vršcu, postao sam njihov stipendista. Tamo sam odigrao svoju prvu profesionalnu premijeru. Bilo je to prvog oktobra 1996. godine”, rekao je Maksić.
”Datum pamtim jer sam tog dana postao otac, rodila se moja Isidora. Sinu sam dao ime po Rastku Lupuloviću, ocu Ilarionu. To je jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao. Nije mi bilo čudno kada se zamonašio, on je tako čista duša da svako pred njim može samo da se postidi. Imao je veliki uticaj na mene, i ako ima nešto dobro ima u meni, to je njegova zasluga”, rekao je glumac za portal Nova.rs ranije.
