Odrastanje devedesetih i početkom 2000-ih bilo je znatno drugačije nego danas. Nije bilo pametnih telefona, društvenih mreža i neograničenog pristupa internetu, a mnoge stvari koje su tada bile dio svakodnevice danas su gotovo zaboravljene.
Djeca su veći dio dana provodila napolju. Dogovarali su se gdje će se naći, odlazili kući tek kada ih roditelji pozovu, a vrijeme provedeno sa društvom nije bilo prekidano stalnim provjeravanjem telefona.
Muzika se slušala sa kaseta i CD-ova. Omiljena pjesma često se čekala na radiju kako bi se snimila na kasetu, dok su se CD-ovi pažljivo birali i čuvali. Mnogi se i danas sjećaju pravljenja „svojih“ muzičkih kompilacija.
Internet je bio posebna priča. Veza je bila spora, čekalo se povezivanje, a odlazak na internet često je značio da će telefonska linija biti zauzeta. Prije društvenih mreža, kontakt sa prijateljima uglavnom se održavao uživo, putem fiksnog telefona ili kratkih SMS poruka.
Fotografije su se takođe čuvale drugačije. Nije bilo mogućnosti da se svaki trenutak zabilježi kamerom telefona. Fotografije su se razvijale, stavljale u albume i čuvale godinama, pa je svaka uspomena imala posebnu vrijednost.
Tu su bile i video-kasete, igrice, sličice, stikeri, albumi za sakupljanje i bezbroj sitnica koje su djeci tog vremena predstavljale veliku zabavu.
Danas, kada su gotovo sve informacije, muzika, filmovi i komunikacija dostupni u nekoliko dodira ekrana, mnoge od tih navika djeluju gotovo nestvarno.
I upravo zato se na njih rado vraćamo – jer podsjećaju na vrijeme kada je za dobar dan bilo dovoljno društvo, lopta, bicikl, omiljena kaseta i dogovor da se svi nađemo ispred zgrade.
