Miladin Šobić ovih dana proslavio je rođendan, a kada je on u pitanju ne slavi se samo datum rođenja jednog umjetnika, već i fenomen koji prkosi vremenu, industriji i zaboravu.
Čovjek koji je odbio da bude zvijezda, a postao je legenda, napunio je 70 godina.
Dokumentarni serijal „Muzička industrija“ RTCG podsjetio nas je na godine kada je jedan povučeni mladić iz Nikšića, sa gitarom u rukama i iskrenošću koja je tada bila rijetkost, zauvijek promijenio reljefe pop-rok scene bivše Jugoslavije.
- godina: Između krize i „Dinastije“
Da bismo razumjeli pojavu albuma „Ožiljak“, moramo razumjeti trenutak. Godina je 1981. Jugoslavija prolazi kroz ozbiljne političke promjene nakon smrti Josipa Broza Tita. Ekonomski oblaci se nadvijaju, dug države raste na 18 milijardi dolara, a proljeće donosi demonstracije na Kosovu. Dok nacija bježi u glamur američke sapunice „Dinastija“ ili prati bajkovito vjenčanje princa Čarlsa i Dajane, iz tišine sarajevskih studentskih soba izlazi Miladin Šobić.
On nije nudio šljokice ni lažni optimizam. Nudio je ožiljak koji peče, ali i liječi.
Subotica i Nikšić: Gdje je sve počelo
Iako ga Sarajevo svojata, korijeni su duboko u crnogorskom kršu. Siniša Škarica, legendarni muzički urednik, prisjeća se Šobića sa Omladinskog festivala u Subotici sredinom sedamdesetih:
„Sjećam se Miladina Šobića i Tomislava Ivčića, njih dvojica su zabavljali publiku nakon samog festivala, u jednom ambijentu gdje su se mladi okupljali. Miladin je pjevao i pisao dobre pjesme još tada, 1975. godine. Imao je tu šansonjersku žicu, bio je pravi kantautor.“
Sam Šobić, u arhivskim snimcima, sa nostalgijom govori o svojim počecima pored osnovne škole u Nikšiću:
„Baš na jednoj od tih kamenih klupa, prvi put sam uzeo gitaru. Tada, ne nimalo na volju moje nastavnice koja mi je predavala klavir i harmoniku, ali na volju brojnih mojih drugova… Tu su se rodile prve pjesme koje sam kasnije nastavio da uklapam u nova društva i nove prostore.“
Sarajevo kao kultno mjesto i „pravi“ identitet
Odlazak na studije u Sarajevo bio je ključan za formiranje njegovog izraza. Amir Misirlić, novinar i publicista, ističe da Šobić u gradu na Miljacki i danas ima status božanstva:
„On se, bez obzira što je rođen u Nikšiću, ovdje smatra našim. Tu je studirao, tu su nastajali ti albumi objavljeni za ‘Diskoton’, tu je nastupao. On je bio tipičan student. Dijelio je taj studentski život sa svima ostalima i zato ga je mogao tako autentično opisati. Jesti sendvič iz tetra-paka, spremati ispit, vježbati gitaru – to su autentične priče koje su ga učinile ‘pravim’. Da moram da ga opišem jednom riječju, rekao bih – pravi.“
Željko Milović, publicista, dodaje da se u svakom stihu osjeća neraskidiva veza sa rodnim gradom:
„Oni ga smatraju dijelom sarajevske rok scene. Ali, ako vidite Nikšić, vidite ga u njegovom izgovoru, u njegovim pjesmama, u njegovom svemu. Te pjesme su mogle nastati samo od Nikšićanina.“
„Ožiljak“ i „Umjesto gluposti“: Analiza remek-djela
Prvi album „Ožiljak“ (1981) bio je šok za sistem. Pjesme poput „Džemper za vinograd“ postale su himne generacije koja je sazrijevala u osamdesetim. Petar Janjatović, rok kritičar, objašnjava tu privlačnost:
„On je izgledao sasvim obično, kao neko ko je tu iz studentskog doma. Ključna stvar bila je pjesma, a ne pojava. Njegove jednostavne melodije i aranžmani, uz tekstove koji imaju poetsku crtu, bili su panaceja za dušu. Poštovao je sva pravila akustičarske scene, ali ih je podigao na viši nivo.“
Godinu dana kasnije, 1982, izlazi „Umjesto gluposti“. Produkciju je radio Gabor Lendjel, što je izazvalo tihu polemiku između autora i kritike. Željko Milović osvjetljava taj segment:
„Šobić nikad nije bio sasvim zadovoljan produkcijom drugog albuma. Navikao je na suvi zvuk gitare i glasa, mislio je da mu ostali instrumenti ‘jedu’ pjesmu. Ja, naprotiv, mislim da je to briljantna produkcija. Orkestracija u pjesmi ‘Sunce tebi, sunce meni’, taj pad violina… to je nevjerovatno uravnoteženo i snažno.“
Olga Kepčija, radijska voditeljka, prisjeća se uticaja tih pjesama na radio stanice:
„Pjesme ‘Đon’ i ‘Stare novine’ su se vrtjele besomučno. Ali ‘Kad bi došla Marija'… to je tako lijepa pjesma. Šobić je sjajan autor, izuzetno cijenjen, a čini mi se danas čak i više nego prije. Oko njega se stvorio taj veo tajne jer nema mnogo njegovih intervjua, nema podataka, i to stvara mistiku koja privlači nove generacije.“
Zašto je Šobić ostao „najbolje čuvana tajna“?
Nakon porodične tragedije, Šobić se povlači sa scene u jeku najveće popularnosti. Odbio je da bude dio estradne mašinerije. Samir Milla, novinar, vjeruje da je taj prekid spriječio stvaranje planetarne zvijezde:
„Vjerujem da bi on postao najveća jugoslovenska pop-rok zvijezda da je nastavio. On je najbolje čuvana tajna ex-Yu scene. Svakih nekoliko mjeseci neko na društvenim mrežama ponovo ‘otkrije’ Miladina i svi se pitaju – pa gdje je ovaj čovjek bio do sada?“
Kritičar Đorđe Matić dopunjuje ovu tezu društvenim kontekstom:
„Kako su se vremena poružnila i postala strahovito cinična, njegova naivnost tadašnjih pjesama danas dolazi kao lijek za dušu. To je vrsta dobrote kakve danas nema, i zato ga mladi ljudi ponovo otkrivaju.“
Njegov rad duboko poštuju i mlađe kolege. Vladimir Graić, kompozitor i direktor PGP RTS-a, prenosi anegdotu o modernim bendovima:
„Pričao sam skoro sa grupom ‘Dram’, jednim od najvećih talenata u Srbiji. Pitao sam te momke od dvadesetak godina koga slušaju, a oni su u glas rekli: ‘Šobića!’. Bio sam zatečen, ali to samo potvrđuje da je on jedan od najvećih potencijala koji je sa samo dva albuma ostavio neizbrisiv trag u vremenu.“
Povratak u tišinu i najveće priznanje
Godine 2016. država Crna Gora mu je dodijelila Trinaestojulsku nagradu, najviše državno priznanje. Bio je to rijedak trenutak kada se Miladin pojavio u javnosti. Njegov govor bio je kratak, ali prožet onom istom nadom koju je nekada širio kroz stihove:
„Čini mi se da će se sve vratiti uskoro… i vi ćete doživjeti da će biti najveća sreća kad se bude desio taj… taj… pjesma. To sam ja.“
Vlada Janković Džet zaključuje ovu priču riječima o kvalitetu koji ne blijedi:
„Kad neka pjesma nije samo konstrukcija akorda i teksta, nego vas dirne u neko vrijeme ili situaciju, to je prava vrijednost. Šobićeve ploče na berzama danas dostižu visoke cijene, ne samo zato što su rjeđe, već zato što je kvalitet presudan faktor.“
Danas, decenijama nakon što je „prošao gradom bez velike pomoći ambicija“, Miladin Šobić stoji kao podsjetnik da je istina u muzici dovoljna. Da je jedan „Džemper za vinograd“ vrijedniji od hiljadu reflektora i lažnog sjaja.
Srećan rođendan, Miladine. Hvala na ožiljcima koje volimo da nosimo, prenosi Telegraf.
