Kada su Srbi pokršteni i kada je svjetlost vjere hrišćanske obasjala njihove kolibe i sve njihove zemlje i krajeve, naš narod je sa novom vjerom sjedinio i dio starih običaja iz predhrišćanskog perioda, što je vremenom postalo dio našeg ukupnog duhovnog i kulturnog nasljeđa.
Pravoslavni Srbi Roždestvo Hristovo slave na svim stranama, u svim društvenim slojevima, širom zemalja gdje žive, sa mnogo različitih obrednih radnji i običaja. Ipak, postoje neki elementi koji se ponavljaju i upražnjavaju u svim krajevima, kao što su Badnjak i njegovo loženje na vatru, česnica, svijeća, mirboženje, žito, slama i slično. To jasno oličava srpsko etničko jedinstvo i njihovu povezanost svuda “od mora do Dunava”. Zato se rijetko kad kao na Božić osjeća narodna kohezija i solidarnost, te nesebičnost i naklonost prema bližnjima. Taj osjećaj bliskosti, da smo jedno i da smo isti, živo i intenzivno prožima većinu vjerujućih Srba, piše Glas Srpske.
U vrijeme prije sto i više godina, gdje smještamo našu današnju priču o starim običajima, Božić se svetkovao molitveno, u dubokoj pobožnosti, sa nadom i željom da Gospod domaćinu i njegovoj porodici podari zdravlje, mir, plodnost, napredak i obilje u toru i oboru.
Svaka srpska kuća bez obzira na svoje imovno stanje slavila je Božić na što svečaniji način, pripremajući se za tu veliku svetkovinu, temeljno se starajući da se sve na vrijeme obezbijedi.
Ljudi su razumijevali da je Božić dan mirenja i praštanja, koji treba da prevlada uskogrudost i mržnju, donoseći dobru volju među ljudima, kako među kućnom čeljadi, tako i u svom rodu pravoslavnom. Zato su se mnogi zavađeni na taj dan mirili i praštali.
Vjerovanja
Božić budi najplemenitije osjećaje među vjerujućim ljudima, što je osnov za svako dobro boguugodno djelo. Zato sve darove koje nam Gospod daje treba podijeliti na ravne časti, odnosno, kako se nekad govorilo, česti. Zbog toga se upravo i božićna pogača zove čestnica, odnosno česnica, jer nju domaćin lomi na jednake “česti” i daje u ruku svakom članu domaćinstva i polazniku.
Pored pomenutih, opšti elementi i “pravila” kod proslavljanja Božića postoje i u obilju različitih obreda, vjerovanja i običaja koje upražnjava naš narod, pa tako znaju postojati različitosti ne samo od kraja do kraja, već i od sela do sela, pa čak ponekad i od kuće do kuće u istom selu. To je izraženije na onim prostorima gdje su migracije stanovništva uslovljene ratovima ili ekonomskim razlozima, bile češće, pa su se miješanjem naroda miješali i običaji. Nasuprot tome, tamo gdje se narod manje kretao, poput zabačenih surovih planinskih predjela, vijekovima se održavao istovjetan vajkadašnji božićni običaj.
Danas ćemo govoriti o jednom od takvih prostora, planinskom masivu koji gravitira gradu Višegradu, gdje nalazimo i neke običajne posebnosti.
Kao i u mnogim drugim mjestima, u prvo praskozorje domaćin odlazi u obližnju šumu, gdje posiječe badnjak, mlad hrast sa dosta suvog lišća, donosi ga kući uz koju ga prislanja, gdje ga dočekuje domaćica i “posiplje žitom”. Badnjak će cijeli dan tu stajati kao svojevrsni ukras kuće, a tek naveče će biti naložen na ognjištu. Tog dana u kući se “uzdignu” stolice, stolovi, kašike, češljevi i drugo na neko mjesto gdje ih niko neće pokretati, jer “ne valja” ih pomjerati.
Na Badnji dan ujutru oko devet sati postavi se posni “ručak”, kada svi članovi porodice posjedaju po podu. Iznosi se pogača i ploska sa rakijom, nad kojima domaćin raširenih ruku skrušeno moli Tvorca da naredne godine bude čuvar i zaštitnik njegove kuće. Molitvu završava riječima: “Hristos se rodi”. Potom će svi redom po starini onom rakijom nazdraviti Roždestvu Hristovom. Domaćin će tada lomiti pogaču i dijeliti svima po komad, prije nego što počnu sa objedom.
Tokom dana će se svako prihvatiti nekog posla, jedni će nacijepati drva za dva-tri dana, drugi će pospremati kuću, a treći namirivati stoku. Sva se stoka zatvori u štalu i položi joj se dovoljno hrane, a potom se štalska vrata “zaklope” rezom ili mandalom, pa čoban tri puta obiđe oko štale sa kadionicom u ruci, posipajući žito pomiješano sa pepelom. On potom zabilježi nekim znakom kako je “osigurao” vrata, jer se vjeruje da oko Božićnih praznika učesta hodanje vračara, pa će po tom znaku prepoznati da li je neko pristupao njegovoj stoci.
Naveče se Badnjak presiječe na tri dijela i unosi u kuću. Prije nego što se on naloži na ognjište, prvo domaćin, pa svi ukućani redom, ljube Badnjak, obično govoreći: “Kako ja ljubim ovaj Badnjak, tako neka ovce ljube svoju jagnjad, krave svoju telad, koze jarad …”, a neoženjeni momci znaju još reći: “Kako ja ljubim Badnjak, onako mene cure ljubile”. Kada su badnjaci naloženi na ognjište, oni sklonjeni djelovi pokućstva vraćaju se na svoja mjesta. Tada se unosi slama i razastire po glavnoj odaji, uz veliku graju, veselje i povike mlađih. Oponašaju se domaće životinje, goveda, ovce, koze i druge, da bi u narednoj godini imali brojnu raznovrsnu stoku. Djeca se naročito takmiče ko će uvjerljivije rikati i mukati kao bik jer je ta životinja oličenje snage, a u tim krajevima bez njegove snage ne mogu se svršiti glavni seljački poslovi. Sem toga, veliki jaki bikovi znak su prestiža i ponosa (nama) jedne domaćinske kuće.
Poslije će se ona slama skupiti sa poda na hrpu i prekriti ćebadima, da bi na njoj čeljad spavala te noći. Svi će se tada okrenu na jednu “stranu”, da bi i žita po poljima ove godine svoje pune klasove naginjali na jednu stranu. Uže u kojem je slama donesena ne driješi se, već ostavi do ujutru, kada će se u njegov krug usuti žito kokošima, da zajedno zoblju i nose jaja, a ne kojekuda.
Kraj posta
Iza toga se postavi posna večera, koja označava i kraj posta dugog četrdeset dana. Među raznim vrstama jela nađe se i ribe, jer rijeka Drina nije suviše daleko. Prije večere se pred ikonom dugo mole Bogu, poslije čega izmijenjaju zdravice za sutrašnjeg srećnog i blagoslovenog svetog Roždestva Hristovog.
Ako bi slučajno pred kućom zalajao pas za vrijeme večere, mogao bi se te godine desiti neki loš događaj.
Nakon večere se uz ognjište na ražnju “okreće” pečenica, obično u tom kraju jagnje zaklano na Tucindan dan ranije. Ponekad dva i više domaćina zajedno peku ražnjeve i vesele se do dugo u noć. Pjevaju se božićne i druge pjesme, a neizostavne su gusle sa junačkim pjesmama. Sva lica su ozarena i radosna, zapahnuta nekim svijetlim nadahnućem.
Badnje veče u planini je nešto posebno, dok snježne pahuljice tkaju bijeli veo nad prostim seoskim kućicama, čovjek pod visokim treperavim zvijezdama ushićeno očekuje dolazak jedinorodnog Sina Božjeg. On te velike noći osjeća da je njegova iskrena molitva pristupačnija Svevišnjem Tvorcu kroz kojeg je sve postalo – Gospodu.
Ujutru za mraka, na Božić svi ukućani ustaju i napolju se okupaju, pa ma kakva zima bila, i to “po pravilu” na zapadnoj strani kuće. Prvo se okupa neko od mlađih, koji se potom spremi i donese kući svježe vode. Tom vodom zakuva se česnica, koja se razvija u listove. Između pojedinih listova stavlja se zrno kukuruza, pasulja, ekser, konjske potkivice, iver od badnjaka koji predstavlja kravljaču, zrno graška, zrno bijelog pasulja, koje predstavlja ovcu i najzad novčić. Na kraju se česnica peče pod pekom (sačom). Odozgo se stavi žar, a po njemu se metne nekoliko velikih žiški, da svaka od njih predstavlja neku vrstu žita. Na kojoj od njih ostane najviše pepela, ono će žito, vjeruje se, najbolje roditi te godine, pa stoga njega treba i najviše sijati.
Dok se česnica peče, ukućani se “izmiju” i obuku najbolju “stajaću” odjeću. Pri tome se djeca ponove nekom “aljinkom i obuvkom”. U to Božićno praskozorje na tihe seoske domove spušta se blagoslov Gospodnji. Domaćin uz ikonu i kandilo predvodi molitvu u nekom krotkom svečanom dostojanstvu i poslije svi uzbuđeno očekuju dolazak, kako se ovdje kaže, polažanika. Za to vrijeme obično popiju kafu. Iščekuje ga na vratima naročito određeni član porodice, koji ga prvi mora opaziti, vjeruje se da u suprotnom ti ukućani ne bi bili bogzna uspješni u radu te godine.
Polažanik, ulazeći u kuću, žitom koje nosi u rukavici posipa onog “stražara”, nazivajući: “Dobro jutro, česti vam sveti!”, a ovaj mu na isti način odgovori. Polažanik na to obiđe tri puta oko ognjišta i uz njega stavi sitan novac, pa uzme mašu i “gađa” u vatru. Dok varnice skaču on govori: “Koliko varnica, toliko ovaca, konja, goveda i sve stoke bilo u domaćina ove kuće”. Ako je domaćica još mlada, pomalo u šali kaže i “koliko varnica skočilo, toliko Bog dao domaćici dječice.” Potom, polažanik stavi povjesno (vlakno od lana) na gredu kuće i onda pozdravlja ostale ukućane. Mirboži se ljubeći sa svima, riječima: “Mir Božji, Hristos se rodi! Poklanjam se Hristu i Hristovu Roždestvu da nam žito rodi!”
Polažanik tad sjeda na slamu, a domaćica ga zagrne preko leđa posebno otkanim ćebetom (strukom) ili ponjavom i izuje mu desni opanak s noge. Zatim ga časti, iznoseći pred njega sva najbolja jela. Za to se vrijeme vodi razgovor o domaćinskim stvarima i prepričavaju priče od starina, tako i razni običaji i oni iz drugih sela, pa ako su različiti nego kod njih, izvrgavaju ih podsmijehu, ubijeđeni da je samo njihov običaj ispravan, “pravi srpski”. Polažanik ostaje do jednog sata i onda odlazi da božićuje u svojoj kući. Domaćin ga isprati, pucajući pri tom nekoliko puta iz puške. Ako je vani snijeg i ako se uhvatio po granama drveća, onda domaćin, vrativši se sa ispraćanja, ulazi radostan i kaže: “Ova godina će biti rodna.“
Dio kulture
Iza toga čobani odlaze i namire stoku uz iste običaje kao i na Badnje veče, pa ako slučajno ne nađu sve kako su naveče zabilježili, onda sumnjaju da je sinoć dolazio neko nečasnih namjera da čini kave vradžbine i uroke.
Tek kada je stoka namirena i za čeljad se postavi bogat božićni ručak. Prije toga se okade i mirbože, ljubeći se međusobno, držeći svijeće u rukama. Samo domaćica umjesto svijeće drži ručku i udara po prstima svoju djecu govoreći: “Ti da mi postaneš sudija, pop, učiteljica, oficir, profesor …” itd. Nakon toga dobije svaki član porodice po jedan pupoljak od drenova drveta i komadić od srca izvađenog iz pečenice, da bi bili zdravi kao dren i da imadnu srca. Potom sjedaju svi za trpezu, a prvo jelo koje će založiti je cicvara. Nju domaćin načne sa jedne strane, a onda svi iza njega jedu sa iste strane. Masnoća od rastopljenog kajmaka iz cicvare se prethodno odvoji u drugi sud, u kojem se čeljad ogledaju. Ako li neko tada ne vidi svoj lik, to je loš znak. Isto važi i ako se uveče pri molitvi uz ognjište ili petrolejku, na zidu ne vidi nečija sjenka.
Poslije ručka “ogledaju” lopaticu od desne plećke. Mnogi su u to vrijeme znali da tumače i “čitaju” pojedine znakove na toj kosti, proriču sudbinu i razne događaje. Oni tu “vide” da li će biti rata ili neće, hoće li godišnji prihodi biti dobri, hoće li biti u kući udadbe i ženidbe, te da li će neko umrijeti od bliže ili dalje rodbine itd.
Mladež pokupi kosti rebara od pečenice i poreda na prag kuće, pri čemu svakom rebru dodijeli ime neke djevojke. Potom dovedu psa i koje prvo rebro on uzme u usta, vjeruju da će se ta djevojka prva udati.
Ako neki od mlađih ukućana nije baš vičan nekoj raboti, treba se obavezno na Božić latiti tog posla, pa će to lakše “svještiti”. To posebno važi za žensko dijete kojem ne ide od ruke neki ručni rad.
Veliki broj pomenutih šarolikih simboličnih radnji, rituala i vjerovanja nastali su prije mnogo vijekova i sastavni su dio kulturne baštine, odnosno nacionalnog folklora. Međutim, osnovni aspekt proslavljanja Božića apsolutno je onaj religiozni, hrišćanski koji slavi dolazak Sina Božijeg kao spasitelja svijeta.
MIR BOŽJI, HRISTOS SE RODI!
