Davne 1965. godine Banjaluka je bila u centru jedne od najvećih obrazovnih polemika u bivšoj Jugoslaviji. Iz banjalučke gimnazije tada su isključena čak 132 učenika, a slučaj je sedmicama potresao javnost, političke strukture, roditelje i prosvjetne radnike širom zemlje.
Sve je počelo nakon polugodišta, kada je Nastavničko vijeće odlučilo da iz škole udalji učenike sa šest i više slabih ocjena. Najviše ih je bilo u prvim razredima, a odluka je izazvala lavinu reakcija, od optužbi za nehumanost i nezakonitost, do podrške profesorima koji su tvrdili da škola više ne može tolerisati nerad, nedisciplinu i urušavanje autoriteta obrazovnog sistema.
Slučaj je toliko odjeknuo da se njime u pet uzastopnih brojeva bavio i tadašnji NIN, objavljujući pisma profesora, roditelja, pedagoga i čitalaca iz cijele Jugoslavije.
Profesor Omilj Kreco, predsjednik Savjeta gimnazije, branio je odluku škole tvrdnjom da javnost nije dobila kompletnu sliku. Kako je naveo, učenici nisu udaljeni samo zbog loših ocjena, već i zbog ponašanja i odnosa prema školi. Posebno je kritikovao roditelje za koje je tvrdio da se tokom godine gotovo nikada ne pojavljuju na roditeljskim sastancima, ali zato dolaze kada treba tražiti veze i intervencije.
Sa druge strane, brojni pedagozi i čitaoci upozoravali su da odgovornost ne može biti samo na djeci. U pismima objavljenim u NIN-u postavljalo se pitanje da li “slabi đaci znače i slabe nastavnike”, te da li škola smije odustati od učenika već nakon prvog ozbiljnog problema.
Posebno burne bile su reakcije roditelja. Neki su tvrdili da odluka “nije socijalistička”, drugi su optuživali školu da ih nije na vrijeme upozorila, dok su profesori uzvraćali da mjesecima pokušavaju riješiti problem sa učenicima koji imaju i po desetak jedinica.
U cijelu priču uključili su se i politički organi, omladinske organizacije, pa čak i javno tužilaštvo, koje je tvrdilo da je odluka škole suprotna tadašnjim pravilnicima jer učenici nisu mogli biti udaljeni tokom školske godine samo zbog slabog uspjeha.
Ipak, možda najveće iznenađenje predstavljali su sami učenici. Na sastancima školskog komiteta veliki broj njih otvoreno je podržao profesore, poručujući da “ne žele neradnike u svojoj sredini” i da bi povratak udaljenih učenika urušio autoritet škole.
Na kraju, od 95 podnesenih žalbi usvojene su 34, čime je slučaj dobio djelimičan epilog.
I danas, više od šest decenija kasnije, “Dosije 132” ostaje jedan od najpoznatijih primjera sukoba između discipline, prava učenika, odgovornosti roditelja i pitanja koliko škola smije biti stroga prema onima koji ne žele da uče.
