Tokom pedesetih godina XX vijeka uveliko se skijalo na Manjači jer su pojedini avanturisti odlučili da bez straha probaju ovaj zimski sport u svojim selima nedaleko od Banjaluke smatrajući da potencijali mogu biti iskorišteni u komšiluku. Djeca su na skijama išla u školu varajući zimu, piše impulsportal.net.
Mladi učitelji iz Kadine Vode, iz Stričića, odlučili su da na Manjači pokrenu fizičke aktivnosti odnosno da se usmjere na skijanje jer su njihovi đaci na Manjači svakako u školu kroz snijegom zametena sela dolazili na skijama, jer im je tako bilo lakše nego da dolaze pješke. Moramo priznati da su bili dovitljivi.
O skijanju na Manjači tokom pedesetih godina saznajemo više iz članka koji je objavljen u prvom broju “Banjalučkih novina” od 1. septembra 1953. godine. Članak je potpisan inicijalima S.R. pod nazivom “Fiskultura prodire u Manjaču”.
U ovom članku novinar navodi da narodni učitelji iz Kadinog sela kod Dobrinje na Manjači pored rada u školi “ulažu napore i na fiskultuturnom polju rada. Oni sa dosta uspjeha forsiraju smučarstvo u ovim planinskim predjelima. Njihovi đaci zimi u velikom broju dolaze u školu i vraćaju se iz škole na smučkama”, pišu “Banjalučke novine”.
Ipak, kako se saznaje iz ovog članka, omladina je zainteresovana za skijanje i mimo škole. Mladi vole da skijaju i bez uticaja učitelja. Kako pišu priličan broj vanškolske omladine u ovim zabačenim i kulturno zaostalim banjalučkim selima već se bavi skijanjem, iako se njihovi roditelji bune i ne žele da prihvate ovaj sport.
Tako da ovo što pišu “Banjalučke novine” 1953. godine o skijanju na Manjači zapravo za ljude tog doba nije nikakva novost. Mladi su očigledno tražili svaku priliku da stanu na skije, pa oni koji nisu mogli da odlaze na Jahorinu i druga poznata skijališta sami su sebi pravili ski staze.
U istom članku novinar S.R.navodi da je za još veću pohvalu što se u dvorištu škola vide, iako, kako on kaže “primitivne” sprave za gimnastičke vježbe i igrališta odbojke. Takođe ističe da je 19. avgusta 1953. godine na Dobrinjskom polju održano takmičenje u trčanju omladine na 1.000 metara, ali i konjske trke na stazi dugoj dva kilometra.
Iz svega navedenog mi vidimo da se trud itekako ulagao u razvoj kako skijanja tako i drugih sportskih aktivnosti, ne samo u Banjaluci, nego i u školama koje su daleko od centra grada, u školama koje su u zabačenim i snijegom zatrpanim selima. Ipak tada je bilo drugačije, tih pedesetih godina. Bilo je ljudi na selima, bilo je djece i omladine pa je samim tim bilo i ideja. Nije bilo tehnologije kao danas, ali je bilo sposobnosti, ako nisu mogli u školu od snijega ići pješke oni su išli skijama i bili su možda srećniji. Ako ništa bilo ih je vise, škole su bile pune pa su sela na Manjači odjekivala grajom a sada zvone prazni zidovi bez đaka.
Pitanje je kako sa idejama o skijanju iz pedesetih godina prošlog vijeka nismo za pedeset i kusur godina iskoristili potencijale koje imamo. Manjača pruža mogućnosti za mnoge rekreativno sportske aktivnosti, a ima i sjajne turističke potencijale .
Ipak, ovaj članak iz 1953. godine podsjetio nas je na ideju da se na Manjači napravi skijalište o kome je bilo riječi 2022. godine. Možda Manjača nije dovoljno visoka, možda nema dovoljno snijega tokom godine, a možda zime nisu jake kao pedesetih godina, a možda je i sve to zajedno spriječilo realizaciju ove ideje.
To možemo samo nagađati, ali ako ništa, bar nam pomenuti članak iz 1953. svjedoči da se na Manjači nekad ipak skijalo.
Autor: Ilijana Božić/impulsportal.net.
