Galerija “Vagon” imala je vrlo izazovnu 2025. godinu s obzirom na vrlo bogat i dinamičan program koji je kreirala i organizovala. Realizovali smo po dvije do tri izložbe mjesečno gdje smo kao tim, ali i kao javni prostor, prošli jedan vid inicijacije. Ekstremna dinamika donijela nam je nova iskustva, sjajne umjetnike, ali i jasno sagledavanje potreba autora i publike.
Rekla je ovo za “Glas Srpske” umjetnica Isidora Branković, rezimirajući najvažnije rezultate i projekte Galerije “Vagon” u 2025. godini. Rukovodilac “Vagona”, ali i svestrana multimedijalna umjetnica kaže da je program bio koncipiran u veoma širokom rasponu od izložbi i performansa preko međunarodnih partnerstava do novih platformi i publike.
– U Galeriji “Vagon” tokom 2025. godine mogle su se posjetiti aktuelne, zanimljive i eksperimentalne izložbe, koje su banjalučkoj publici dale perspektivu i pregled onoga šta se stvara danas. U ovom trenutku. Kada je riječ o mladim umjetnicima, negdje smo uvijek ograničeni na lokalni pogled. Ovdje imamo uvijek priliku da sagledamo stvaralaštvo mladih umjetnika iz zemalja regiona ali i svijeta, rekla je Brankovićeva.
GLAS: Kako su Vaše aktivnosti u Maćerati u Italiji (predavanja/studenti) i iskustvo u Singapuru uticali na umjetnički rad i model galerijske prakse “Vagona”?
BRANKOVIĆ: Maćerata, iako gotovo potpuno lišena nezavisne scene i savremene galerijske prakse, posjeduje izuzetno snažan muzejski sistem. Upravo ta institucionalna ozbiljnost, pažnja prema produkciji i kreativni muzejski pristupi bili su mi izuzetno inspirativni. U tom kontekstu, Musei Civici di Palazzo Buonaccorsi izdvojili su se kao prostor u kojem klasična muzejska forma koegzistira sa savremenim, dinamičnim i produkcijski osviještenim pristupom, uz zavidnu kolekciju savremene umjetnosti. Ovo iskustvo me dodatno potaklo na razmišljanje kako i tradicionalni institucionalni modeli mogu biti osavremenjeni i produkcijski obogaćeni. Ovdje govorimo o malom gradu, dosta manjem od Banjaluke, koji sa izuzetnom pažnjom pristupa kulturi i razvoju.
Singapur je, s druge strane, predstavljao potpuno drugačiji kulturni i umjetnički kontekst. Susreti i saradnje sa profesorima i studentima sa univerziteta širom svijeta, kao i direktno upoznavanje sa umjetničkom scenom, tržištem i načinima funkcionisanja kulture, otvorili su mi novo razumijevanje savremene umjetnosti. Dok je moja umjetnička pozicija duboko vezana za angažman i društvenu kritiku, u Singapuru angažovana umjetnost gotovo da ne postoji ili barem nije dozvoljena u javnom prostoru. Ipak, ono što je prisutno jeste izuzetna lakoća produkcije: dostupnost grantova, jasno strukturirano tržište i razvijen prodajni segment umjetnosti.
Posebno su me zaintrigirale brojne galerije fokusirane na savremeno stvaralaštvo Azije, ali s ambicijom uključivanja evropske scene. Taj balans između tržišne efikasnosti i kulturne strategije otvara pitanja koja su izuzetno relevantna za dalji razvoj “Vagona”, kako uspostaviti održiv model galerijske prakse, a da se pri tome ne izgubi kritički, angažovani i eksperimentalni karakter rada.
GLAS: Možete li izdvojiti na osnovu tog iskustva konkretne ideje koje planirate dalje razvijati?
BRANKOVIĆ: Iz oba iskustva izdvajam nekoliko ideja koje planiram dalje razvijati: intenzivniju integraciju edukativnih i performativnih formata u galerijsku praksu, snažnije povezivanje sa mladim autorima i studentima pored izlagačke prakse, promišljanje odnosa između institucionalnog i nezavisnog modela, te istraživanje održivih produkcijskih i ekonomskih struktura koje ne isključuju umjetnički integritet. Upravo na tim presjecima vidim budući razvoj galerije “Vagon”.
GLAS: Vaši performansi u Beogradu (“U10”) – “Obećana večera”, “Room 0” u Mostaru (“Vidiš li se između usana”) osnažuju teme identiteta, tijela i društvenih normi, uz vrlo dobre reakcije kritike. Kako ta iskustva utiču na Vaš dalji rad?
BRANKOVIĆ: Moram naglasiti da je iskustvo u Mostaru, realizovano u prostoru Udruge Rezon, za mene bilo najintenzivnije i najdublje do sada. Performans je tamo dosegao tačku u kojoj je publika prestala biti posmatrač i postala aktivni nosilac energije, konflikta i značenja. Emocija, žestina i dinamika koje su učesnici unijeli u izvođenje prevazišle su okvir same strukture rada i proizvele ono što bih nazvala kolektivnim afektivnim poljem. Upravo takvu vrstu susreta sam zamišljala za performans “Vidiš li se između usana?”, prostor u kojem se tijelo ne izvodi za publiku, već se sa publikom raspada, pregovara i ponovo konstituiše. Mostar je otvorio mogućnost da se performans dogodi kao stvarni rizik, kao nepredvidiva situacija u kojoj autorstvo postaje porozno, a kontrola se dijeli. Performans je postao mjesto zajedničkog emocionalnog i političkog ulaganja. To iskustvo mi je potvrdilo da performans ne može biti zatvoren sistem, već proces koji se aktivira tek u susretu sa konkretnim tijelima, traumama, istorijama i kontekstima.
Izložba “Room 0”, realizovana u Galeriji Doma omladine u Beogradu u saradnji sa kustoskinjom Jelenom Pavićević, predstavlja presjek mog stvaralaštva u posljednjih godinu dana, ali i teorijski kondenzat pitanja kojima se kontinuirano bavim. Postavka nije funkcionisala kao klasičan izložbeni prostor, već kao “nulti prostor”, mjesto subjektivacije, raslojavanja identiteta i sudara tijela sa socio-ekonomskim, klasnim i biopolitičkim režimima moći, posebno unutar postjugoslovenskog i neoliberalnog konteksta.
Tijelo je u ovom projektu tretirano kao centralni instrument analize i otpora: kao mjesto upisa institucionalnih normi i društvenih kodova, ali istovremeno i kao materijal sposoban da artikuliše pukotine u sistemima koji ga oblikuju. Posebno važan segment izložbe bila je destabilizacija granice između umjetničkog i neumjetničkog rada, kao i između profesionalnih i klasnih uloga.
Participativni performans “Obećana večera” funkcioniše kao radikalna gesta prepuštanja kontrole. Publika u potpunosti vodi dinamiku performansa, dok obećanje, kao strukturalni okvir rada, nikada ne biva ispunjeno. “Obećana večera” uvijek ostaje na obećanju, čime razotkriva mehanizme očekivanja, odlaganja i frustracije koji su duboko upisani u društvene i političke odnose, ali i u same procese razmjene, povjerenja i zajedništva.
GLAS: “Vagon” sve više postaje prostor za afirmaciju mladih umjetnika i savremene konceptualne umjetnosti u regionu?
BRANKOVIĆ: Galerija “Vagon” nastavlja da djeluje unutar već uspostavljene dinamike, fokusirajući se na predstavljanje umjetničkih praksi mladih savremenih autora, uz kontinuirano promišljanje formata, konteksta i uslova produkcije. Posebno se radujem narednoj godini i intenzivnijem radu sa umjetnicima, jer upravo u tom procesu nastaju najznačajniji pomaci, ne samo u finalnim radovima, već i u međusobnom učenju, razmjeni i izgradnji povjerenja.
Tokom ove godine napravili smo i važan iskorak u odnosu na dosadašnji model rada: po prvi put od osnivanja galerije pozvali smo nekoliko umjetnika mimo otvorenog konkursa. Taj gest nije bio odstupanje od principa transparentnosti, već svjesna kustoska odluka usmjerena ka testiranju drugačijih modaliteta saradnje, povjerenja i dugoročnog dijaloga. Paralelno s tim, nastavili smo da razvijamo programski okvir kroz konkursne aplikacije, birajući specifične umjetničke pozicije koje su nam omogućile da zaokružimo izložbeni i produkcijski plan za 2026. i 2027. godinu. Naš rad se zasniva na dugoročnom planiranju: nastojimo da uvijek imamo jasno definisane najmanje dvije naredne godine, kako bismo mogli da o 2028. razmišljamo iz potpuno drugačije perspektive, ne kao nastavku postojećeg modela, već kao prostoru za uvođenje novih praksi rada, eksperimentalnih formata i proširenih saradnji.
“Vagon” za nas nije samo galerijski prostor, već mjesto slobode, susreta i eksperiment, platforma koja podstiče rizik, otvorenost i procesualnost, i koja umjetnost ne tretira kao završeni proizvod, već kao živi odnos između tijela, ideja, prostora i zajednice.
GLAS: Kad se vratite na početak, osnivanje galerije i kad pogledate danas “Vagon”, šta vidite?
BRANKOVIĆ: “Vagon” je naučio da vozi sam i upravo je to od početka bio njegov osnovni cilj i pokretač. Kada se vratim na sam čin osnivanja galerije i pogledam “Vagon” danas, vidim proces izgradnje prostora koji nije nastajao samo kao fizička ili programska struktura, već kao identitet. Pitanje nije bilo kako otvoriti galeriju, već kako podići i održati prostor koji će imati vlastiti glas, svoju publiku i prepoznatljivost, bez potrebe za stalnim opravdavanjem vlastitog postojanja. Osnaživanje umjetničkog prostora u ovom kontekstu pokazalo se kao izuzetno zahtjevan i dugotrajan proces. Radilo se o neprestanom balansiranju između produkcijskih ograničenja, institucionalnih praznina i potrebe za dosljednošću u programskom i etičkom smislu. Ipak, upravo su ti uslovi oblikovali “Vagon”, odgojili su tim koji razumije odgovornost prostora, publiku koja je aktivna i znatiželjna, te stvaralaštvo koje ne pristaje na kompromise vidljivosti po svaku cijenu.
Danas, kada pogledam “Vagon”, ne vidim samo galeriju, već samoodrživi organizam, prostor koji funkcioniše kroz povjerenje, kontinuitet i jasno pozicioniranu praksu. “Vagon” je mjesto koje je izraslo iz potrebe, ali je opstalo zahvaljujući zajednici. To je prostor koji je naučio da se kreće samostalno, ali i dalje ostaje otvoren za sudare, skretanja i nepredvidive susrete, upravo one zbog kojih je i nastao.
GLAS: Koje inicijative i programe želite dodatno da razvijete u “Vagonu” da biste povećali publiku, edukaciju i interakciju sa zajednicom, posebno mladima i studentima umjetnosti?
BRANKOVIĆ: Inicijative koje želim dodatno razvijati u okviru “Vagona” polaze od uvjerenja da galerija ne treba biti isključivo mjesto prezentacije, već prostor kontinuirane razmjene, učenja i susreta. Fokus nije na pukom povećanju publike u kvantitativnom smislu, već na izgradnji dugoročnog i smislenog odnosa sa zajednicom, posebno sa mladima i studentima umjetnosti.
Jedan od ključnih pravaca razvoja jeste jačanje edukativnih i mentorsko-istraživačkih programa. To podrazumijeva radionice, otvorene razgovore, čitanja i performativne formate koji studentima omogućavaju direktan kontakt sa savremenim umjetničkim praksama, ali i sa cjelokupnim procesima koji stoje iza njih, od konceptualizacije i produkcije do izlaganja, distribucije i institucionalne kritike.
“Vagon” vidim kao prostor u kojem se znanje ne prenosi hijerarhijski, već se proizvodi kroz zajednički rad, dijalog i iskustvo.
Paralelno s tim, želim snažnije razvijati produkcijski segment “Vagona”. To uključuje aktivniju podršku umjetnicima u realizaciji novih radova, ali i promišljanje održivih modela finansiranja, saradnje i tržišne vidljivosti. Bez romantizacije tržišta, važno mi je otvoriti prostor za razgovor o ekonomiji umjetničkog rada, o vrijednosti, honorarima, prodaji i uslovima rada kako bi mladi umjetnici dobili realan uvid u mehanizme koji oblikuju njihovu profesionalnu egzistenciju. Takođe, planiram dalje razvijati participativne i kolektivne programe koji publiku aktivno uključuju u umjetnički proces. Kroz performanse, diskusije i site-specific intervencije, galerija postaje mjesto u kojem se briše jasna granica između posmatrača i učesnika. Ovakvi formati ne samo da jačaju osjećaj pripadnosti, već i stvaraju drugačije oblike kulturne vrijednosti koji ne počivaju isključivo na tržišnoj logici, već na zajedničkom iskustvu i razmjeni.
GLAS: Koliko je u toj razmjeni ideja važan produkcijski aspekt, posebno u radu sa mladim umjetnicima?
BRANKOVIĆ: Posebnu pažnju želim posvetiti saradnji sa fakultetima, studentskim inicijativama i nezavisnim obrazovnim platformama, kako bismo “Vagon” pozicionirali kao produženi prostor učenja, mjesto gdje se teorijsko znanje susreće sa praksom, a greška, eksperiment i proces imaju legitimno mjesto.
U tom kontekstu, planirani su i dugoročniji rezidencijalni i produkcijski formati namijenjeni mladim umjetnicima, koji bi uključivali mentorsku podršku, produkcijska sredstva i mogućnost javne prezentacije.
Na kraju, važan segment ostaje otvorenost prostora prema lokalnoj zajednici. “Vagon” treba da ostane pristupačan, fleksibilan i osjetljiv na kontekst u kojem djeluje, prostor koji reaguje na potrebe zajednice, ali i inicira razgovore koji možda nisu uvijek ugodni, ali su nužni. Upravo u toj kombinaciji edukacije, produkcije, tržišne pismenosti i kritičkog dijaloga vidim potencijal “Vagona” da dalje raste kao relevantna, održiva i živa kulturna tačka.
GLAS: Savremena umjetnička scena u BiH ima dosta izazova pred sobom, ali i mnogo potencijala koji bi mogli savladati pomenute izazove.
BRANKOVIĆ: Mnogo je neiskorištenih potencijala. Malo je prilika. Osnaživanje. Kritičko sagledavanje. Obrazovanje. I napokon neki institucionalni trzaj da znamo da još dišu.
