Za prvo poznato spominjanje imena Banjaluke zaslužan je ugarski kralj Vladislav II Jagelovič.
On je 6. februara 1494. godine izdao jedan dokument na latinskom jeziku u kojem se prvi put spominje ime danas najvećeg grada u Republici Srpskoj.
Pisan je na latinskom jeziku i danas se u svom izvornom obliku čuva u Državnom arhivu Mađarske u Budimpešti.
U novijem kontekstu, ova povelja spominje se u kultnom djelu Lajoša Talocija – “Povijest banovine, grada i varoši, Jajca 1450-1527”, objavljenom 1916. godine u Zagrebu.
U ovom kapitalnom izdanju Taloci navodi da je Banjaluka “iza Jajca, najvažniji grad u kotlini Vrbasa” i da je ispod grada postojala varoš, u kojoj se nalazio samostan nekog prosjačkog reda, kao i da su stanovnici varoši za vrijeme turske opasnosti, od mađarskog kralja, prema njegovim riječima, dobijali “pripomoć”.
Od 1494. do danas, ime Banjaluka nije samo zapis u istorijskim spisima – ono je priča o gradu koji traje, mijenja se i živi u koraku s vremenom.
Treba istaći da dokument ugarsko-hrvatskog (i drugih) kralja Ladislava samo spominje ime grada, što znači da nije nikakva povelja o njegovom utemeljenju pod današnjim imenom.
Dokument koji, zasad, prvi spominje Banjaluku u cjelini glasi:
“Budim, 6. 2. 1494.
Vlastito uputstvo gospodina kralja Vladislava po milosti Božjoj kralj Ugarske i Česke itd. našim vjernima, poštovanom ocu u Kristu gospodinu Tomi, biskupu đurskom i postulatu egerskih crkava, vrhovnomu našem tajniku i kancelaru, te uglednomu i uzvišenom palatinu i sucu našeg dvora, kao i poštovanom ocu u Kristu gospodinu Stjepanu, biskupu srijemske crkve, osobnome zamjeniku naše nazočnosti i uzvišenomu Ladislavu Kaniškom, banu naših kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te vašim zamjenicima u vođenju sudskih poslova, također i svima drugima našeg Kraljevstva kojih se to tiče, sucima i pravnicima crkvenim i svjetovnima koji ovo budu vidjeli, pozdrav i milost.
Budući da je odani naš poštovani Baltazar Bathyan, ban naše jajačke utvrde u našoj i našeg Kraljevstva službi, zauzet čuvanjem iste utvrde, a morat će se time i ubuduće po potrebi baviti.U tome on sam i plemići Antun Tarko, Petar Horvat, banovi zamjenici u istoj utvrdi, Juraj Mikulašić u Banjaluci, drugi Juraj de Myndzent u Vrbasu, Toma Horvat u istom Vrbasu, Ivan Czernely u Livcu, Nikola i Ladislav iz Gerneka u Kotoru, Dionizije Dabišević u Bočcu, Ivan Mišljenović u Grebenu, Juraj Tvrtko u istom Grebenu i Vid u Crijepanskom, kastelani, podanici i službenici istog Baltazara Bathyana, koji su na sličan način u našoj službi zauzeti sa svojim gospodarom, neće moći zbog uznemiravanja na zadovoljavajući način obavljati povjerenu dužnost, stoga snagom i formom našeg novog općeg dekreta javljamo vjernima da to znaju. Dano u Budimu u četvrtak iza svetkovine Očišćenja Blažene Djevice Marije, godine gospodnje tisuću četristotinedevedesetčetvrte.”
Od ovog prvog spominjanja, od 6. februara 1494. ime Banjaluka nije više bilo rijetkost ni u zvaničnim aktima, kao ni na inače rijetkim kartama ovog kraja.
