U jednoj kući u Verićima, iza vrata koja pamte i radost, a još više nezamislivu tugu, stoji jedan čitav vijek. Tih stotinu godina stalo je u jedan trenutak – u fotografiju, u osmijeh i u tišinu.
Taj trenutak opisala je Banjalučanka Tijana Bogdanović Lazić u dirljivi statusu koji je juče objavila na „Fejsbuku“, posvetivši ga svom djedu Dragi Popoviću iz Verića.
Njen status prenosimo u cjelosti:
Naš đed Drago Popović rođen 15.januara 1926. iz Verića danas puni 100 godina. Jedan cijeli vijek utkan u bore na licu, u korake koji su prešli mnogo puteva i u srce koje je podnijelo ono što malo ko može.Život ga nije mazio. Sahranio je dva sina i unuka, rat mu je uzeo ono najdragocjenije, ali mu nije slomio dušu. Bol je nosio tiho, dostojanstveno…
Svake nedjelje, bez izgovora, sa svojim šeširom ponosno nošenim i štapom koji mu nije znak slabosti nego oslonac mudrosti, ide u crkvu. Tamo služi Bogu i prodaje svijeće.
Njegove ruke su blage, pogled topao, a noge i danas idu brže nego što godine nalažu.Na našoj svadbi je govorio kada se lomila prijateljska pogača o srpskim običajima, o tradiciji, o poštovanju, o strpljenju.Govorio je kako se brak čuva ne vikom, ne inatom, nego razumijevanjem, ćutanjem kad treba i vjerom.Njegov recept za život je jednostavan: živjeti okrenut Bogu, biti u miru sa sobom i drugima,nekad se praviti da ne čuješ sve i nikad ne izgovarati zlo!On je naš heroj. Čovjek kakav se više ne rađa. Stub sela, tiha snaga, primjer kako se živi čestito i umire spokojno.
Na Božić, poslije doručka, spakovala sam mu kolače i odnijela ih.Pitala sam:„Mogu li, đede, da te uslikam?Da imamo najljepšu uspomenu na tebe, da te sačuvamo zauvijek u okviru na zidu i u okviru naših srca.”Sa blagim osmijehom, onako odvažan i ponosan, počeo je da se sprema.Svojim drhtavim rukama pažljivo je sklanjao stvari oko sebe, sjeo ispod slike svoga pokojnog unuka Gorana i pozirao.U tom trenutku stalo je sto godina ljubavi, tuge i ponosa.Sa radošću nam je pričao kako je ove godine njegov praunuk Novica bio kum Badnjaka, kako mu porodica sprema proslavu 100. rođendana u restoranu i kako je novi sveštenik moje gore list.A onda, velikog srca, svojim starim rukama dijeli bombone i sokove, radujući se nama više nego sebi. Napunio je naše živote svojom energijom.Svaki dan jede u isto vrijeme, nikada ne preskače tri obroka, uvijek je čist, opran, obrijan i uredan. Takav je cijelog života – red, mir i poštovanje. Poseban čovjek, živi dokaz da se dug život zaslužuje dobrotom, vjerom i čistim srcem.Na mene ostavlja posebne utiske uvijek me prigrli i da mi do znanja da sada pripadam tu.
Da sam primljena, voljena i prihvaćena u njihovim Peulićima.
I danas, dok ove riječi pišem, naš đed treba da izađe iz bolnice. Njegova snaga je veća od svake brige. Sa vjerom u Boga i ljubavlju svih nas koji ga čekamo, znamo da će biti dobro. Želimo mu brz i lak oporavak i da nam se što prije vrati
Tamo gdje mu je mjesto, među svoje, u zagrljajima, osmijesima i toplini doma.
Sretan ti 100. rođendan, đede. Živ i zdrav nam bio. Naš ponos. Naša istorija, prenosi Glas Srpske.
