Možda mnogi ne znaju da je na današnji dan, prije 83 godine, u Njujorku na vječni počinak, po njegovoj želji, ispraćen svjetski genije iz Smiljana – Nikola Tesla. Za prisjećanje na taj dan počeću sa tekstom jednog anonimnog iseljenika iz Čikaga, koji piše:
„Njujork, 7. januar 1943. godine. Svijet je u plamenu Drugog svjetskog rata, a menhetnski neboderi paraju olovno sivo nebo. Dok su tog dana, hiljadama kilometara daleko, u porobljenoj Evropi, i oni rijetki srećni Srbi lomili česnicu i tiho, u strahu, pozdravljali jedni druge sa ‘Mir Božiji, Hristos se rodi’, jedan starac je završavao svoje zemaljsko putovanje. Nikola Tesla nije dočekao svoj posljednji Božić okružen porodicom i toplinom badnjaka. Dočekao ga je – i ispratio – u sobi 3327 hotela ‘Njujorker’. Sam.
Ima neke duboke, gotovo biblijske težine u tom datumu. Sin pravoslavnog sveštenika Milutina iz Smiljana, krajiško dijete koje je odraslo uz miris tamjana i zvuk ličkih crkvenih zvona, napustio je ovaj svijet baš na najradosniji hrišćanski praznik. Na vratima njegovog apartmana stajao je znak ‘Do not disturb’ (Ne uznemiravaj). Ali, dok je srce 86-godišnjeg naučnika polako prestajalo da kuca, njegov um se konačno smirio. Umro je u snu, tiho, baš onako kako je i živio posljednjih godina – povučeno i dostojanstveno.“
Iako je umro u samoći tog 7. januara 1943. godine u hotelskoj sobi, dok je njegova otadžbina bila u vihoru rata, svijet nije ostao nijem na tu vijest. Tri dana kasnije, 10. januara 1943. godine, Njujork se oprostio od svog počasnog građanina na način koji se i tada i danas prepričava. Ceremonija je bila direktno prenošena radio-talasima.
Teslin kovčeg u katedrali Svetog Jovana Bogoslova bio je prekriven američkom i srpskom zastavom. Brojne ugledne zvanice, ali i obični ljudi, došli su da se oproste od svjetskog genija. Prvo je biskup Mening održao opijelo na engleskom jeziku, a zatim je, u ime Srpske pravoslavne crkve, opijelo na srpskom jeziku održao protojerej-stavrofor Dušan Škuletić, starješina hrama Svetog Save.
Gradonačelnik Njujorka, legendarni Fjorelo La Gvardija, stao je pred mikrofon radija WNYC. Drhtavim glasom pročitao je riječi koje je napisao slovenački pisac Luj Adamič:
„Nikola Tesla je mrtav. Umro je u siromaštvu, ali je bio jedan od najkorisnijih i najuspješnijih ljudi koji su ikada živjeli… Tesla nije mario za novac. Sve što je radio, radio je za ljudski rod.“
Ali,možda jače od bilo koje riječi, tog 10. januara odjeknula je muzika – i to po želji samog Tesle. U studiju je stajao Teslin prijatelj, hrvatski violinista Zlatko Baloković. Nakon Šubertove „Ave Marija“, Baloković je gudalom dotakao žice i zasvirao melodiju koja para dušu svakome ko zna šta znači čežnja za zavičajem – „Tamo daleko“.
Zamislite tu scenu: Njujork sluša srpsku pjesmu o Krfu i Plavoj grobnici, dok se oprašta od čovjeka koji je osvijetlio taj isti grad. To nije bio običan govor nad odrom, već opijelo koje je putovalo eterom, baš onako kako je Tesla zamišljao da će energija putovati svijetom. Bio je to trenutak kada su se nauka, umjetnost i rodoljublje slili u jedno.
Njujork je slušao, po Teslinoj želji, stihove:
„Tamo daleko, daleko od mora,
tamo je selo moje, tamo je Srbija.“
Tesla je zvanično sahranjen dva dana kasnije, 12. januara, na groblju Fernklif u Ardsleju, pred više od 2.000 ljudi. No, ona istinska sahrana – ona duhovna – desila se tog Božića u samoći sobe 3327, na 33. spratu, i potom na talasima radija.
Nekad, kada na Božić upalite svjetlo u svom domu da biste vidjeli lica svojih najmilijih, sjetite se Nikole. Sjetite se da je ta sijalica upaljena zahvaljujući čovjeku koji je umro u mraku, da bismo mi živjeli u svjetlu.
Zato i mi danas, i brojne generacije poslije nas, treba na Božić ili tog 12. januara da se sjete dječaka iz Smiljana koji je uspio da u Americi dosegne svjetsku slavu, ostvarujući svoje dječačke snove. Toliko smo mu bar dužni.
Neka mu je vječna slava i hvala!
