Pravoslavni vjernici koji Božić slave po julijanskom kalendaru danas će proslaviti Badnji dan, koji je i posljednji dan božićnog posta i najavljuje proslavu najradosnijeg praznika rođenja Isusa Hrista.
Badnji dan je porodični praznik i dan koji predstavlja veliku sreću jer porodica na Badnje veče okupljena za posnom trpezom dočekuje dan rođenja Hristovog.
Badnji dan ime je dobio po badnjaku koji se na taj dan siječe i pali.
Badnjak je, po pravilu, mlado cerovo ili hrastovo drvo i predstavlja simbol drveta koje su, kako kaže predanje, pastiri donijeli Josifu i Mariji da založe vatru i zagreju pećinu u kojoj je rođen Isus.
Badnji dan počinje rano ujutru sječenjem badnjaka. Kada ga domaćin donese prisloni ga na kućni zid i tek ih sa prvim mrakom unosi u kuću i stavljaju na ognjište. Nazvan je po sječenoj grani hrasta – badnjaku, svetom drvetu Slovena.
I za sječu Badnjaka, mladog hrastovog ili cerovog drveta, vezuju se mnogi običaji, a polazak po njega u šumu u zoru objavljuje se pucanjem iz pušaka i prangija.
Po Badnjak odlazi domaćin sa djecom, a kada odabere drvo okrene se ka istoku, tri puta se prekrsti, pomene u molitvi Boga, svoju slavu i sutrašnji praznik, uzima sjekiru u ruke i siječe badnjak tako što ga zasjeca sjekirom ukoso i to sa istočne strane.
Po narodnom vetrovanju, badnjak se mora posjeći sa tri snažna udarca, a ono što sekira od tri puta ne presječe, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem.
Tokom sječe, vodi se računa da drvo prilikom pada padne direktno na zemlju, odnosno ne smije se zaustaviti na nekom drvetu, a kada se donese kući, uspravi se pored ulaznih vrata, gde stoji do uveče, uoči Božića, kada se presijeca i zajedno sa slamom i pečenicom unosi u kuću.
Kada je badnjak na ognjištu, prema njemu se moralo ponašati kao prema živom biću – kitili su ga zelenim granama, ljubili, prelivali vinom i posipali žitom.
Običaj nalaganja badnjaka na vatru veoma je star. Deca “džaraju” vatru – raspaljuju je grančicama, izazivajući pregršt varnica i iskri. Pri tome govore: “Koliko iskrica, toliko parica, pilića, košnica…”, nabrajajući svu stoku i živinu čije blagostanje priželjkuju
Badnjak kao simbol predstavlja drvo koje su pastiri donijeli i koje je pravedni Josif založio u hladnoj pećini kada se Isus Hrist rodio, a nagovještava i drvo Krsta Hristovog.
Takođe, druga simbolika Badnjaka je u tome, što njegovim paljenjem pred rođenje Hristovo vjernici potvrđuju odricanje od staroslovenskog paganskog boga Badnje čiji je kip bio djeljan od drveta.
Tako su primivši hrišćanstvo, uoči dana kada se novi Bog rodio, Srbi svog starog Badnju bacili u vatru.
Smisao Badnjaka je i u tome što se ukućani oko badnjaka zagrijavaju ljubavlju, iskrenošću i slogom, a svjetlošću njegovom razgone mrak neznanja i praznovjerja i ozaruju se i obasipaju radošću i miljem, zdravljem i obiljem.
Uz pečenicu i Badnjak, unosi se i slama koja se posipa po cijeloj kući.
Kada se unesu pečenica, Badnjak i slama, ukućani svi zajedno stanu na molitvu, otpjevaju tropar “Roždestvo tvoje”, pomole se Bogu, pročitaju molitve koje znaju, čestitaju jedni drugima praznik i Badnje veče i sjedaju za trpezu. Obično se priprema pasulj prebranac, svježa ili sušena riba i druga posna jela.
Badnji dan i Božić nerazdvojni su ne samo zato što dolaze jedan poslije drugog, već i zato što se dopunjavaju shvatanjima i običajima koje narod vezuje za njih. Narodni običaji oko Badnjeg dana stari su vijekovima i do danas se dosta njih izgubilo ili zaboravilo.
Jedan od običaja je da se uz badnjak u kuću unosi i žito kako bi naredna godina bila plodna. Dok se na Banje veče, uoči Božića unosi slama kojom se pokrivaju podovi, neko od starijih kvoca, a za njim idu djeca i pijuču. Domaćin pritom „hrani svoje piliće“, tako što im baca slatkiše, voće, sitne poklone, pa i poneku paricu u slamu, a djeca zatim dok se oglašavaju kao pilići to skupljaju.
Na Badnje veče se ne spava, već se bdi i očekuje trenutak rođenja Hristovog. Prema vjerovanjima i na Badnji dan ništa ne treba iznositi iz kuće.
Na Badnji dan u pravoslavnim hramovima se služi liturgija, kao i večernja služba sa paljenjem badnjaka.
Arhijerejska božićna liturgija počeće u ponoć, kao i ujutru u devet sati.
