Na dan Ognjene Marije, 17. jula 1899. godine, poznati banjalučki bogataš i veleposjednik Lazar Popović, veliki ljubitelj konja, priredio je trku između konja i bicikala od Banjaluke do Gradiške.
Na ovoj trci koja je u ono vrijeme bila jedna od najvećih senzacija, konji Lazara Popovića na stazi od 48 kilometara odnijeli su pobjedu i utekli ispred najboljih banjalučkih biciklista.
Na ovu čuvenu trku podsjetio je na svom „Fejsbuk“ profilu banjalučki istoričar Zoran Pejašinović.
– Malo ko nije čuo za čuvenu trku konjske dvokolice Lazara Popovića i devet biciklista, koja se zbila na Ognjenu Mariju, davne 1899. godine. Da podsjetimo: riječ je o opkladi u 500 florina koju je inicirao gazda Lazar Popović (1848–1929), bogati banjalučki trgovac i veliki ljubitelj punokrvnih konja, nezadovoljan najezdom metalnih dvotočkaša. Sa druge strane bili su banjalučki biciklisti, koji su upravo te godine osnovali klub pod imenom „Orao”. Kako je dogovoreno, po svoj prilici u čuvenoj kafani „Zora”, biciklisti su gazda Lazinim alatima dali pola sata fore – navodi Pejašinović.
Lazar Popović u svojoj je konjušnici odgajao najbolje rase, a za trku je dao svoja dva najbolja „kulaša“.
Spektakl koji je okupio 10.000 ljudi
Još nije bilo dobro ni svanulo, piše Pejašinović, a na startnom mjestu na izlazu iz grada (kod spomenika Arifagi Šarčeviću, odnosno, kod „Lesnine“) okupio se silan svijet.
– Biciklisti su došli kao uniformisani u odijelima jarke boje, sa „mašinama uglačanim do sjaja”. Nešto poslije njih, uz ovacije okupljenog naroda, pristigla je i zaprega, prekrivena crvenim barjakom. Okretni gazda-Lazini momci, Tode i Nikola, na lagana kola natovarili su nekoliko džakova pijeska, ali su uzbuđene životinje jedva kontrolisali. Novine vele da se uz put do Gradiške već oko dva sata po ponoći počeo sabirati radoznali narod i da se do jutra duž druma načičkalo oko 10.000 glava. Većeg cirkusa Krajina do tada nije vidjela – ističe Pejašinović.
Trka je počela tačno u 6.30, kada su poletjeli gazda-Lazini konji, „brzi kao ‘tice / kao puste dvije lastavice”.
– O kakvom ulogu je bila riječ, ponajbolje svjedoči logistika. Naime, na nekoliko mjesta uz put spremni su bili rezervni bicikli, a za kočijaše kolski točkovi, zlu ne trebalo. Epilog je poznat: ispred banjalučkog telegrafa oko osam sati okupila se tolika gomila da je gužva bila, kako čitamo, „opasna po život”. A onda je sa prozora poštanske zgrade objavljeno da su pobijedili konji Lazara Popovića. Grad je zahvatila prava euforija.
Konji su, kako se kasnije saznalo, do cilja u Gradišci stigli „u sumnjivom stanju’’, bijeli od pjene, i to za svega 107 minuta, dakle, tek nešto više od dva minuta po kilometru. Prvom biciklisti je trebalo 94 minuta, ali to nije bilo dovoljno da nadoknadi startnu prednost i sustigne kočije. Poznato je i da je starija životinja imala 15 godina i da je nekoliko dana kasnije glavom platila ovu ludost; mlađi, osmogodišnji konj, dešnjak, stigao je na cilj „u odličnoj formi” – podsjeća Pejašinović.
Napominje da je znano i da je gazda Lazo glavnog kočijaša častio sa 300 florina, kao i da je jednom Cigi, koji mu je tog jutra poželio sreću, poklonio – bicikl!
– Poznato je i da je ponosni Lazar Popović uskoro u Banjaluci organizovao svečani povratak za svog konja, pobjednika ove čudesne trke. Znameniti banjalučki fotograf Johan Pacelt ovjekovječio je doček oporavljene životinje, prekrivene zastavom sa natpisom „Pobjedio bicikliste”. U čast i za račun gazda Laze u hotelu „Bosna“ cijelu noć je svirao vojni orkestar – dodaje.
Doping skandal iz 19. vijeka?
Uskoro je prnjavorski poeta i šeret, Đorđe Milić, napisao pjesmu o tome kako „trku čini Popović Lazare”, koja će biti štampana u čak tri izdanja.
– Godinama je ova trka prepričavana u banjalučkim birtijama i na lijevčanskim prelima. Kazivalo se i pisalo o njoj, dakle, mlogo puta. Međutim, nekoliko detalja sve do danas ostaše nepoznati. Naime, u jednim onovremenim austrijskim novinama čitamo kako je pred sam početak trke iskusni gazda Lazar nozdrve svojih konja detaljno čistio „krpom natopljenim šljivovicom”! Baš tako vele: „natopljenom šljivovicom”! Koliko je gazda Laza natočio rakije i od koliko je gradi bila, to novine ne vele, a mi se pitamo: nije li Lazar Popović tako dopingovao svoje alate? Da cijela priča bude zanimljivija, ni druga strana nije bila „čista”! Naime, u selu Laktaši bicikliste su sačekivale njihove kolege, te ih krijepile „mlijekom i konjakom”! Baš tako: mlijekom i konjakom! („Što mlijekom?”, vjerovatno se pitaju ljubitelji dobre kapljice). Bilo kako bilo, ova nova saznanja unijela su sumnje u regularnost trke, pa ima mišljenja da bi trku valjalo ponoviti!
Pjesma
Đorđe N. Milić izdao je tri izdanja pjesme o ovom događaju koju je ilustrovao sa tri fotografije snimka. Ova pjesmarica bila je u to vrijeme najpopularnija knjiga u cijeloj Krajini i prodavala se po cijeni od 30 potura. Početak trke Đorđe Milić opjevao je ovako:
„… Trku čini Popović Lazare.
Sto dukata na opkladu meće
Biciklisti da uteći neće,
Jer su konji brzi kao tice,
Kao puste dvije lastavice.
Bicklisti zato ne haju
U svoje se točke uzdaju-
Da se klade, ne znaju šta rade,
Da se klade, a na svoje jade.“
Pisac pjesme opisuje dolazak u Gradišku ovako:
„ u Gradišku konji Lazarevi
Napo sata prije dotrčali
I brzinom gospodaru svome
Dostojno su obraz osvjetlali.
To gledaju Srbi gradiščani,
Među njima braća Muslimani, svaki suzu od radosti tare,
Kad pobijedi Popović Lazare“.
Pisac nije zaboravio ni prave pobjednike pa je njihovu slavu opjevao ovim riječima:
„ jedan konjić od umora strada,
Mrtav pade na zelenu travu,
Dobi slavu pa izgubi glavu. „
Drugi konjić kao Soko sivi, žali druga ali ponosno živi, nogom kopa suze prolijeva…“
