Djetinjstvo Jova Maksića oblikovalo se u maloj seoskoj sredini podno Dinare, u selu Plavno kod Knina, gdje je porodica živjela zbog očevog svešteničkog službovanja. Rani period života opisuje kao vreme potpune slobode i radosti, kada je gotovo čitavo selo bilo prostor za igru i maštarije. U takvoj atmosferi formirala se njegova emotivna struktura — vezanost za zajednicu, toplina porodičnih odnosa i zahvalnost za jednostavne stvari.
Sjeća se da su se djeca okupljala na livadama, pravila improvizovane igre, a dani prolazili bez žurbe i bezbrižno, uz osećaj da je sve moguće.
Osnovnu školu završio je u Plavnu, dok ga je srednja škola odvela u Knin, tada najveće urbano središte regiona. Upravo u tim tinejdžerskim godinama javilo se interesovanje za glumu, a u Kninu je upoznao i djevojku koja će kasnije postati njegova životna saputnica.
Rat, razdvojenost i stvaranje porodice
Početkom devedesetih, kada su političke i ratne tenzije potresale bivšu Jugoslaviju, život Jove Maksića i njegove porodice naglo se promjenio. Rat mu je uskratio mladost, a najviše ga je pogodila razdvojenost od najveće ljubavi, djevojke iz Knina. Godine straha, neizvjesnosti i privremenih selidbi postale su dio svakodnevnice, ali sudbina ih je kasnije spojila. Nakon rata, u Banjaluci su se slučajno sreli i nastavili gdje su stali — a ubrzo zatim vjenčali se i započeli zajednički život u Beogradu.
U novoj sredini dobili su ćerku Isidoru 1997. godine, dok je Jovo još studirao završne godine glume, balansirajući između akademskih obaveza, očinstva i egzistencijalnih briga. Četiri godine kasnije rodio se i sin Rastko, čime je porodica postala njegova najveća životna vrijednost i motivacija da istraje u poslu koji tada još nije pružao sigurnost.Period tokom studija bio je posebno zahtjevan. Uz redovne obaveze na fakultetu, povremeno je radio fizičke poslove kako bi obezbejdio egzistenciju porodici — najčešće na građevini, na mješalici, kod prijatelja koji je imao firmu. O tom iskustvu Maksić je rekao:
„Igrao bih jednu ili dvije predstave u pozorištu mjesečno, a u međuvremenu sam radio na građevini. Na mješalici, ma sve poslove koje je trebalo. Naučio sam mnogo zanata i mislim da od toga ima mnogo koristi. Onda sam, kada je prošlo neko vrijeme, shvatio da moje vrijeme tek dolazi.“
Profesionalnu stabilnost omogućila mu je stipendija koju je dobio zahvaljujući razumijevanju profesora Predraga Bajčetića, što mu je omogućilo da se posveti glumačkom sazrijevanju i bez stalnog finansijskog pritiska privede studije kraju.
O svom roditeljstvu i porodici često je govorio s mjerom i toplinom:
„Rano sam zasnovao porodicu i to mi je dalo snagu. Od plakanja i kukanja nema ništa. Imao sam 24 godine kad se rodila Isidora, sin se rodio četiri godine posle. Kasnije, kad smo dobili djecu, ništa nam više nije bilo teško.“
Danas Jovo Maksić živi u Beogradu, gdje je izgradio i profesionalni i lični život, ali vrijednosti iz djetinjstva i rana odgovornost prema porodici i dalje su njegov oslonac — skromnost, solidarnost i posvećenost ostaju temelj njegovog života i rada.
Obrazovanje
Iako je pozorište volio još u srednjoj školi, tek je odlazak na prijemni ispit na Fakultet dramskih umetnosti — na koji je otputovao sam, bez znanja porodice — označio ozbiljniji korak ka glumačkom pozivu. Tokom studija je, uprkos ratnim okolnostima i teškoj porodičnoj situaciji, istrajavao u radu i redovno polagao ispite. Diplomirao je 1998. godine.
Pozorišna karijera
Na trećoj godini studija postao je stipendista Narodnog pozorišta u Vršcu. Od 1997. godine član je ansambla Malog pozorišta „Duško Radović“, gdje razvija prepoznatljiv scenski izraz. Od 2016. godine je prvak drame Beogradskog dramskog pozorišta. Pozorište smatra svojim glavnim glumačkim prostorom, a među nagrađenijim ulogama izdvaja se predstava „Bunar“.
Televizija i film
Na ekranu je aktivan od 2004. godine, a šira publika ga zna iz projekata kao što su „Iscelitelj“, „Kosti“, „Crna svadba“, „Tajne vinove loze“, „Klan“, „Dara iz Jasenovca“ i dr. U javnosti ostaje prvenstveno prepoznat kao pozorišni glumac.
Porodica kao oslonac
Maksić nikada nije skrivao da je veoma mlad postao suprug i otac, ali je upravo u toj ranoj odgovornosti pronašao snagu koja ga je vodila kroz najteže periode života. Govorio je da mu je porodica bila i uteha i putokaz, naročito u trenutku kada se tek snalazio u Beogradu, studirao, radio i pokušavao da se probije na glumačku scenu.
„Bio sam na trećoj godini Akademije, dijete je bilo na putu i pokojni profesor Bajčetić se zabrinuo i rekao: ‘Ti moraš od nečeg da živiš’. On i FDU su mi izašli u susret da potpišem prvi ugovor sa pozorištem u Vršcu.“Taj ugovor omogućio mu je da postane stipendista pozorišta u Vršcu, gdje je 1. oktobra 1996. godine odigrao svoju prvu profesionalnu premijeru — datum koji pamti jer se baš tog dana rodila njegova Isidora. Za njega, to je bio trenutak u kojem su se privatni i profesionalni život simbolično spojili.
Borba za egzistenciju
Iako je već tada imao priliku da glumi, u realnosti to nije bilo dovoljno da izdržava porodicu. Pozorište u kojem je igrao organizovalo je predstave po dva ili tri puta uvečer, ali se i pored toga jedva sastavljao kraj sa krajem. Zato je morao da radi ono što bi mnogi smatrali „drugim životom“ — fizičke poslove na građevini.
„Igrao bih jednu ili dvije predstave u pozorištu mesečno, a u međuvremenu sam radio na građevini. Na mješalici, ma sve poslove koje je trebalo. Naučio sam mnogo zanata i mislim da od toga ima mnogo koristi.“
Radio je naporno, ali bez žaljenja. Smatrao je da čovjek mora da prođe kroz različita iskustva da bi sazreo, a posebno da bi postao bolji glumac. Zato je i tada, kada je najmanje imao, pokušavao da u svemu pronađe nešto korisno. Prijatelj kod koga je radio davao mu je čak i veću dnevnicu uz obrazloženje:
„Ti si glumac, ne možeš da imaš dnevnicu kao običan radnik.“
To je, prema sopstvenom priznanju, nosio kao gest poštovanja i podrške u godinama kada je malo toga dolazilo lako.
Strpljenje, upornost i kasniji uspon
Iako su mu rani radovi donosili samo najosnovniju sigurnost, Maksić je vremenom počeo da osjeća da se trud isplaćuje. Govorio je da ni u jednoj fazi karijere nije želio da preskače stepenike, jer je vjerovao u prirodan ritam sazrijevanja. U jednoj izjavi je vrlo jasno opisao svoj odnos prema napretku:
„U jednom momentu sam shvatio da ne treba biti nestrpljiv i da će sve ići svojim tokom. Mislim da je tokom moje karijere sve išlo baš brzinom kojom treba.“
Kako je vrijeme prolazilo, pozorišne uloge su mu donosile sve više prostora i prepoznatljivosti, a kasnije je postao široj publici poznat zahvaljujući ostvarenjima kao što su „Dara iz Jasenovca“, „Oluja“, „Tajne vinove loze“, „Kosti“, „Klan“ i druga. Ipak, bez obzira na zapažene uloge, najteži dio puta ostao mu je urezan kao temelj svega što je kasnije postigao.
Porodične vrijednosti za Jova Maksića počinju još prije nego što su djeca stigla. Sinu je dao ime po Rastku Lupuloviću, ocu Ilarionu, čovjeku kojeg opisuje kao „jednu od najboljih duša“ koju je upoznao. Kako je ranije izjavio za Novu.rs:„Sinu sam dao ime po Rastku Lupuloviću, ocu Ilarionu. To je jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao. Nije mi bilo čudno kada se zamonašio, on je tako čista duša da svako pred njim može samo da se postidi. Imao je veliki uticaj na mene, i ako ima nešto dobro ima u meni, to je njegova zasluga. Rekao sam sebi, ako budem imao sina daću mu ime Rastko.“
Za Maksića, ime nije samo formalnost — ono je znak poštovanja prema ljudima i vrijednostima koje ga oblikuju. Kroz ovaj gest ocrtava se i njegova filozofija života:ljudi i odnosi su važniji od sopstvene udobnosti i reflektora pozornice.
Maksić je više puta isticao kako ga rad na filmu i pozorištu ne definiše toliko kao roditeljstvo i odgovornost prema porodici. Jednom je za Super TV rekao:
„Pa da. Morate kada imate porodicu. Vrlo rano sam dobio porodicu. I tu onda nema kukanja. Nema maženje samog sebe. I ovaj posao je surov. Bacate se u koštac. Razmišljate: ‘Ono dijete tamo treba da jede’. Moja najvažnija misao je moja porodica, a onda sve ostalo. Kada je ona dobro, onda i ja lijepo radim. Mogu bez opterećenja da radim. To je usko povezano. Nisam se libio. Na kraju krajeva sutra ću da igram zidara, a ne znam ciglu da nosim. Ovako bar znam, mogu i moleraj da radim.“
Za njega je to bila neophodna žrtva i, kako sam kaže, iskustvo koje ga je oblikovalo, naučilo odgovornosti i snalažljivosti, ali i dao samopouzdanje da može da se nosi sa bilo kojom situacijom, kako u životu, tako i na sceni.
Uloge roditeljstva i kuće
Maksić ističe da je rad na predstavama kao što je Divlje meso imao direktan uticaj na njegovu ulogu oca. On sagledava roditeljstvo kroz prizmu slobode i odgovornosti, često promišljajući o odnosu između djece i doma:
„Imate roditelje koji hoće da vežu djecu za kuću i djecu koja bi da odu iz nje. Da li je ludo držati se, vezivati za kuću? Možda je to naše prokletstvo. I danas u Srbiji imate dvorišta u kojima se nalaze grobovi predaka, da ne bi slučajno sin pijandura prodao imanje, jer niko neće da kupi ono sa grobom. Usko smo vezani za ognjište i možda pravimo veliku grešku kad za njega lancima vezujemo djecu, koja su poslije sputana. Mislim da to svako od nas radi.“Za njega, prave vrijednosti porodice ne leže u strogom održavanju doma ili imanja, već u pristupu prema djeci. Naglašava:
„Neko je pomenuo da su glavne uloge u predstavi ‘Divlje meso’ otac i majka, a zapravo nisu. Glavne uloge su djeca. Tako je i u mojoj kući, nismo supruga i ja glavni već djeca. I kad tako postavimo stvari, onda kuća postaje sporedna stvar. Djecu treba pustiti iz kuće, pa će se lako ona u nju vratiti.“
Izvor: stil.kurir.rs
