Mali Slavko iz sela Skadar nadomak Osečine doživio je tragediju koja se riječima teško može opisati.
Dječak koji je odrastao uz oca, nakon što ga je majka napustila, ostao je i bez svog jedinog oslonca, čovjeka sa kojim je dijelio svakodnevicu, brige i životne borbe.
Njegov otac je preminuo, a kuća koju su zajedno gradili i u kojoj su živjeli ponovo je utihnula.
Priča o dječaku koga je majka davno napustila i ostavila da odrasta uz oca potresla je Srbiju. Njih dvojica su živjeli u staroj kući koja se polako raspadala, sve dok uz pomoć humanitarke Tamare Misirlić nije dobila novi sjaj. Ipak, ni obnovljeni dom, ni trud dobrih ljudi nisu mogli da spriječe ono najteže, Slavko je ostao bez oca, bez čovjeka koji mu je bio porodica i najveća podrška.
Vijest o njegovoj sudbini Tamara Misirlić saopštila je sa knedlom u grlu, svjesna da se iza zatvorenih vrata jedne kuće krije bol koji nijedno dijete ne bi smjelo da upozna.
“Slavkov otac je preminuo i ova kuća ostade pusta. I nekako u ovim teškim trenucima nadali smo se da će ga majka bar prihvatiti, ali nije željela”, kazala je Misirlić na početku.
Međutim, bolna priča tu se ne završava. Nakon gubitka oca, Slavko nije pronašao utočište ni među najbližima, već je njegovu sudbinu u svoje ruke morao da preuzme centar za socijalni rad.
“Nisu ga uzele ni rođene sestre Slavkovog oca, te je Slavka zbrinuo centar za socijalni rad. Neka ovo bude lekcija svima nama da volimo svoje bližnje dok su sa nama i da im ne okrenemo leđa onda kad smo im najpotrebniji”, zaključila je mlada humanitarka.
Podsjećanja radi, Tamara je malog Slavka posjetila u martu, kada je dječak izgovorio riječi koje kidaju i najtvrđa srca. Iza njegovog tihog glasa krila se tuga djeteta koje je prerano moralo da se suoči sa odlaskom roditelja i prazninom koju niko nije mogao da popuni, prenosi “Telegraf“.
“Moja mama je otišla. Bio sam mali. Ne sjećam se tačno koliko sam imao godina”, rekao je Slavko.
Na Tamarino pitanje da li je majka dolazila da ga posjeti, dječak je sa tegobom u glasu izustio:
“Pa nije. Teško je i sad kad je prošlo možda šest godina”.
Dok su druga djeca jutra započinjala igrom i bezbrižnošću, Slavko je ustajao rano, ložio vatru i pomagao ocu, a tek nakon toga odlazio u školu. Svakog dana prelazio je osam kilometara kroz šumu do škole i nazad, noseći na svojim malim ramenima teret koji bi i odraslima bio težak.
“Pređem dosta kilometara. Navikao sam da hodam, ali, nekada me zabole noge. Ovo me boli, kolena”, govorio je Slavko.
Ovaj hrabri dječak uz pokojnog oca radio je rame uz rame, kao odrastao čovjek. Za njega poslije škole nije bilo odmora kakav poznaju njegovi vršnjaci, već su ga čekale obaveze i rad. Ipak, uprkos svemu što mu je život nametnuo, Slavko se nije žalio. Njegova skromnost i snaga krile su se u jednostavnim riječima kojima je pokazivao da je navikao da izdrži i ono što dijete ne bi smjelo da doživi.
Kada ga je Tamara pitala da li voli da igra fudbal, Slavko je kroz osmijeh odgovorio da voli. A onda je uslijedilo pitanje na koje je njegov kratak odgovor zabolio više od mnogih dugih priča.
“Da li imaš loptu?”, pitala je Tamara, a Slavko je kratko rekao: “Nemam”.
U te dvije riječi stala je sva tuga njegovog djetinjstva u kojem ni najjednostavnije želje nisu uvijek bile ostvarive, a u kojem je morao da bude snažan i onda kada mu je bila potrebna samo igra, zagrljaj i osjećaj da nije sam.
Slavkova životna priča svjedoči o tome koliko veliko srce i koliko snage može da ima jedno malo biće. Ali ona je i bolan podsjetnik da nijedno dijete ne bi smjelo da odrasta bez ljubavi i sigurnosti, niti da se suočava sa gubicima koje je teško podnijeti čak i kada čovjek odraste.
I dok je kuća u kojoj je živio sa ocem ostala bez njegovog glasa, Slavku je sada najpotrebnije ono što nijedan zid, krov ili komad namještaja ne mogu da pruže sami – toplina, pažnja i osjećaj da nekome pripada.
Izvor: Telegraf
