Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici danas, 27. septembra, proslavljaju Vozdviženje Časnog krsta – jesenji Krstovdan, veliki hrišćanski praznik posvećen uspomeni na pronalazak i uzdizanje Časnog krsta na kojem je, prema hrišćanskom predanju, raspet Isus Hristos.
Krstovdan je u crkvenom kalendaru označen crvenim slovom i predstavlja dan strogog posta. Za ovaj praznik vezani su brojni narodni običaji i vjerovanja, od branja i osveštavanja bosiljka do starih predviđanja kakva će biti predstojeća zima.
Kako je pronađen Časni krst
Prema hrišćanskom predanju, carica Jelena, majka cara Konstantina Velikog, otputovala je u Svetu zemlju u potrazi za mjestima vezanim za život i stradanje Isusa Hrista.
Predanje navodi da je 326. godine u Jerusalimu pronašla krst na kojem je Hristos bio raspet na Golgoti.
Nakon pronalaska Časnog krsta, jerusalimski patrijarh Makarije uzdigao ga je pred okupljenim narodom kako bi vjernici mogli da ga vide i poklone mu se.
Upravo od tog događaja potiče naziv praznika Vozdviženje Časnog krsta, odnosno uzdizanje ili podizanje Krsta.
Ovim praznikom obilježava se i uspomena na povratak Časnog krsta iz Persije u Jerusalim.
Časni krst čuvan je u Jerusalimu, a 614. godine, nakon persijskog osvajanja grada, odnesen je iz njega. Poslije pobjede vizantijskog cara Iraklija nad Persijancima, Krst je vraćen u Jerusalim.
Krstovdan je dan strogog posta
Jedno od najvažnijih pravila vezanih za jesenji Krstovdan jeste post.
U narodu je značaj posta na ovaj praznik sačuvan i u poznatoj izreci:
„Ko se krstom krsti, taj Krstovdan posti.“
Nekada se u mnogim krajevima postilo veoma strogo, najčešće na hljebu i vodi. Prema narodnom običaju, na trpezi se moglo naći i grožđe.
Međutim, smisao posta u pravoslavnoj tradiciji nije samo uzdržavanje od određene hrane. Post podrazumijeva i duhovno uzdržanje, molitvu, mir, praštanje i nastojanje da se čovjek uzdrži od loših misli, riječi i postupaka.
Zašto se na Krstovdan bere bosiljak
Za jesenji Krstovdan u srpskom narodu vezan je i običaj branja i osveštavanja bosiljka.
Bosiljak ima posebno mjesto u srpskoj narodnoj i pravoslavnoj tradiciji i koristi se prilikom brojnih crkvenih obreda.
U pojedinim krajevima postojao je običaj da se na Krstovdan bosiljak unese u kuću i postavi pored ikone. Narod mu je pripisivao zaštitna svojstva, pa su nastala različita vjerovanja o njegovom značaju za zdravlje, napredak i blagostanje porodice.
Ova vjerovanja pripadaju narodnoj tradiciji i ne treba ih poistovjećivati sa crkvenim učenjem.
Stari običaji na jesenji Krstovdan
Krstovdan je vijekovima bio važan datum i u narodnom kalendaru. Pored vjerskog značaja, označavao je i period kada se završavaju pojedini poljoprivredni poslovi i počinju pripreme za hladniji dio godine.
U pojedinim srpskim selima na Krstovdan su održavani vašari i narodna okupljanja.
Zabilježen je i stari običaj da se stoka katranom označava znakom krsta, jer se vjerovalo da će tako biti zaštićena od bolesti.
Na Krstovdan su u nekim selima isplaćivani i takozvani poljaci, ljudi zaduženi da tokom ljeta čuvaju usjeve i polja. Oni su polja čuvali od Đurđevdana do Krstovdana, a naknada im je isplaćivana prema dogovoru napravljenom na početku sezone.
Krstovdan i priprema kuće za zimu
Za ovaj praznik vezan je i običaj sređivanja doma pred dolazak hladnijih dana.
Za razliku od narodnih pravila koja za pojedine velike praznike preporučuju izbjegavanje težih kućnih poslova, u nekim krajevima postojalo je vjerovanje da na Krstovdan kuću treba urediti i pripremiti za zimu.
U narodnoj tradiciji smatralo se da sređen dom simbolizuje red i spremnost porodice za novo godišnje doba.
Narod vjerovao da se na Krstovdan zmije povlače
Jesenji Krstovdan imao je posebno mjesto i u starom narodnom kalendaru.
Prema jednom od vjerovanja, na Krstovdan se zmije povlače u svoja zimska skloništa, pa ih nakon ovog praznika više ne bi trebalo viđati.
Takva vjerovanja najvjerovatnije su nastala posmatranjem prirode i promjena koje dolaze sa početkom jeseni.
Postojao je i običaj da se oko Krstovdana pripremaju rupe za sadnju voćaka. Vjerovalo se da će voćke posađene u pripremljenu zemlju dobro napredovati i razgranati se.
Kakvo vrijeme bude na Krstovdan, takva će biti zima
Kao i za mnoge druge velike praznike, narod je pažljivo posmatrao vrijeme na Krstovdan i na osnovu njega pokušavao da predvidi kakvi će biti naredni mjeseci.
Tako su nastala brojna narodna vjerovanja:
- ako je na Krstovdan oblačno, vjerovalo se da će zima biti bogata snijegom;
- ako je dan suv i bez padavina, očekivala se sušna naredna godina;
- ako laste ostanu do Krstovdana, vjerovalo se da zima neće biti oštra;
- tiha kiša na Krstovdan, prema narodnom vjerovanju, najavljuje blagu zimu;
- grmljavina oko Krstovdana smatrala se nagovještajem rodne godine;
- topao i suv septembar, prema starim narodnim prognozama, mogao bi da najavi hladan i kišovit oktobar.
Postojalo je i vjerovanje da vrijeme oko Krstovdana može da nagovijesti kakvo će biti vrijeme u martu naredne godine.
Naravno, riječ je o narodnim meteorološkim vjerovanjima, a ne o naučno utemeljenim vremenskim prognozama.
Krstovdan i vraćanje dugova
Među starim običajima pominje se i vraćanje dugova na Krstovdan.
U narodnoj tradiciji to je imalo simbolično značenje – čovjek je trebalo da izmiri obaveze prema drugima i u novi period godine uđe bez starih dugova.
Tako je Krstovdan, pored vjerskog značaja, u narodnoj kulturi postao i svojevrsna granica u godišnjem ciklusu.
Jesenji i zimski Krstovdan
U narodu se naziv Krstovdan koristi za dva datuma tokom godine.
Jesenji Krstovdan, odnosno Vozdviženje Časnog krsta, proslavlja se 27. septembra i posvećen je Časnom krstu.
Zimski Krstovdan obilježava se 18. januara, uoči Bogojavljenja. On je dio prazničnog ciklusa vezanog za Bogojavljenje i Hristovo krštenje na rijeci Jordan.
Iako u narodu nose isti naziv, ova dva dana imaju različito mjesto i značenje u crkvenom kalendaru.
Krst kao simbol hrišćanske vjere
Za pravoslavne hrišćane Krstovdan je prije svega praznik Časnog krsta, jednog od najvažnijih simbola hrišćanstva.
Zbog toga je naglasak praznika na molitvi, postu i podsjećanju na Hristovo stradanje, dok su se tokom vijekova oko crkvenog praznika razvili brojni lokalni narodni običaji.
Neki od njih i danas žive, dok su drugi ostali zabilježeni kao dio narodne tradicije i svjedočanstvo o načinu na koji su prethodne generacije povezivale crkveni kalendar, prirodu i svakodnevni život.
