U zgradi u banjalučkoj ulici Rajka Bosnića malo je nedostajalo da se ispiše jedna od onih crnih hronika koje počinju riječima “moglo se izbjeći”.
Vatra je buknula iznenada, dim se širio u stanu i po hodnicima, a sekunde su postajale presudne.
U tim trenucima, kada većina zastane i pokuša da shvati šta se dešava, jedan čovjek nije razmišljao ni trenutak.
Goran Cvijić je, bukvalno u čarapama, istrčao iz stana i potrčao prema spratu na kojem je izbio požar. Bez zaštite, bez kalkulacije, vođen samo instinktom da pomogne. Dim je već bio gust, situacija neizvjesna, ali on nije stao.
Najvažniji trenutak tek je slijedio.
U stanu iz kojeg se širio dim nalazile su se baka i unuka, nesvjesne koliko je opasnost blizu.
Upravo Cvijićevo uporno lupanje na vrata stana probilo je tišinu i alarmiralo ih da nešto nije u redu. Nije odustajao. Lupao je dok nisu otvorile.
I upravo taj trenutak mogao je napraviti razliku između života i tragedije.
Ono što svi znamo, jeste da u ovakvim situacijama, dim ubija prije vatre. Nekoliko minuta nepažnje ili zakašnjenja često su kobni. Da nije bilo njegove reakcije, pitanje je kako bi se sve završilo.
Osim Cvijića i drugi stanari su imali hvale vrijedne poduhvate, od ulijetanja u stan sa aparatom za gašenje požara, puzanja ispod dima, gašenja vatre sa drugih spratova. Zajedničkim snagama uspjeli su spriječiti teže posljedice i “obuzdati” vatru do dolaska banjalučkih vatrogasaca, koji su u rekordnom vremenu došli pred zgradu.
Stanari zgrade danas prepričavaju događaj sa istim zaključkom, mala nepažnja izazvala je veliku opasnost, ali je jedna brza i hrabra reakcija spriječila najgore.
Cvijić o svemu govori skromno, gotovo nezainteresovano za pažnju. Kao da nije uradio ništa posebno, ali uradio je ono što mnogi ne bi, krenuo prema opasnosti.
“Lupao sam na vrata čekajući da neko otvori. Sa druge strane čujem galamu, dozivanje u pomoć, ali kao da nisu mogli otvoriti vrata. Bio sam uporan, u jednom trenutku se brava pomjeri, pa prestane. Sekunde su bile kao minute. Na kraju su se vrata otključala konačno i one su izašle napolje”, ispričao je Cvijić za “Srpskainfo“.
U vremenu kada se često govori o lošim vijestima, ovaj događaj podsjeća da heroji ne moraju da nose uniforme i ne najavljuju se unaprijed. Ponekad su to komšije koje, u ključnom trenutku, jednostavno ne okrenu glavu.
