BANjALUKA – Ljubav prema učiteljskom pozivu, prijateljstva koja traju više od pola vijeka i želja da se vrati nekadašnja Učiteljska škola obilježili su susret generacija koje su u subotu slavile velike jubileje mature u Banjaluci.
Učiteljica Jelena Blagojević, koja je obilježila 55 godina mature, rekla je za “Glas” da se učiteljskoj profesiji odazvala iz velike ljubavi prema svojoj učiteljici.
– Gledala sam je i slušala i osjetila da mogu i ja biti tako dobra kao ona. Često sam je imitirala. Kući sam se igrala učiteljice i prozivala đake. To mi je bila velika želja i danas sam u penziji srećna što sam bila učiteljica – ispričala je ona.
Prema njenim riječima, Učiteljska škola postavila je čvrste temelje kako bi đaci stasali u prave, čestite i poštene ljude.
Poruka bivših učiteljica: vratiti Učiteljsku školu
– Želim da se vrati Učiteljska škola i sve te metodike koje smo mi učili, ali da škola ne bude privatna. Više nema onog “drugarice učiteljice” u čemu je bilo neke posebne draži. Poslovica kaže “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba”, a ja bih rekla da tako stvarno i jeste – poručila je učiteljica Jelena.
Zgrada nekadašnje Učiteljske škole i dvorište u kojem su provodili đačko doba, kaže učiteljica Jelena, isto je kao što je tada bilo.
– Tu su se rađale mnoge ljubavi. Naš odlazak u Gradišku za vrijeme zemljotresa mnogo je uticao na to da se još bolje upoznamo – kazala je ona.
Učiteljica Irena Gagula, djevojački Tešić, proslavlja 60. godišnjicu mature, a za “Glas” kaže da je teško izdvojiti najdražu uspomenu iz đačke klupe.
– Nisam znala šta da odaberem kad sam završila osnovnu školu. Voljela sam jako djecu, ali sam se plašila muzičkog jer je bila jedna opasna nastavnica o kojoj se stalno pričalo, ali kad sam došla u Učiteljsku školu imala sam pet – istakla je ona.
Četrdeset godina posvetila je ovom pozivu i bilo je veoma teško otići u penziju.
– Struje pet godina nismo imali u zabačenom selu u koje sam došla iz grada kako bih radila i gazila sam snijeg do pojasa do škole, ali opet bih izabrala isto – naglasila je učiteljica Irena.
U svakom djetetu vidjela je posebnu ličnost, a kaže da je, kada je bilo nekih situacija, tražila uzroke zašto se dijete ponaša tako kako bi pronašla rješenje.
Sjećanja na školske dane, prijateljstva i mladost
Učiteljica i profesorica matematike Mirjana Predragović Stupar još od vremena kada je pohađala OŠ “Milan Radman” nizala je uspjehe. Bila je prvo “Zlatno pero”, a u Učiteljskoj školi imala je odličan uspjeh i bila je oslobođena mature.
– Pored učenja imali smo i društvene aktivnosti. U drugom razredu bila sam prvi predsjednik školske zajednice, odnosno predsjednik svih predsjednika odjeljenja. Škola nam je dala temelj uz koji smo mogli poslije nastaviti bilo kakve studije i s lakoćom ih završiti. Krajnje je vrijeme da se vrati naša škola jer, bez uvrede za kolege, nema učitelja bez učiteljske škole – poručila je Predragović Stupar.
Bilo je devet odjeljenja u njenoj generaciji, a mnogi su se odselili, pa zbog toga godišnjicu mature proslavljaju različite generacije.
– Jedini živi profesor je profesor Miljko Šindić, zaslužan za formiranje Akademije umjetnosti u Banjaluci. Pričao nam je prošle godine na okupljanju da je to bio mukotrpan proces i da se više godina radilo na tome – rekla je ona
Ministarstvu prosvjete uputiće dopis i inicijativu da se vrati učiteljska škola kako bi dostojanstvo prosvjetara i kvalitet u nastavi podigli na viši nivo.
O tome da sjedi za katedrom i uči najmlađe, Stana Zečević sanjala je još kao djevojčica, a za “Glas” ističe da, iako je u penziji, još radi svoj posao.
– Radila sam u Osnovnoj školi “Petar Petrović Njegoš” i otišla u penziju, a sad u drugoj školi radim sa djevojčicom sa posebnim potrebama i toliko sam srećna da u ovim godinama mogu da pomognem djeci – ispričala je ona.
Tokom školovanja, učiteljica Stana i njeni školski drugovi i drugarice bili su složni, ali prisjetila se i jednog nestašluka
– Jednom nam profesor nije došao na čas i trebalo je da ga zamijeni profesor Šemso. Dogovorili smo se da pobjegnemo, ali je naišao profesor i pitao nas šta to radimo. Rekli smo mu: “Idemo kući” i prošli pored njega – rekla je ova učiteljica kroz smijeh. Prisjetila se i razrednika Bogoljuba Preradovića koji je, ističe, bio divan pedagog.
Nakon okupljanja nekadašnjih maturanata, za muziku se pobrinuo njihov školski drug Miro Marinković, član Gradskog tamburaškog orkestra. Razgovori, sjećanja i smijeh nastavljeni su u parku “Mladen Stojanović”, a potom i na večernjem druženju u “Studencu”.
Jedva čekali časove matematike
Mirjana Predragović Stupar rekla je za “Glas” da učenici obično ne vole matematiku, ali njeni đaci su jedva čekali časove.
– Moj motiv bio je da učenike treba stimulisati i motivisati. Možda sam zbog dobre metodičke pripreme držala časove s lakoćom. Pokušala sam djeci na što jednostavniji način prikazati složene stvari što su oni voljeli. Željela sam da djeca osjete ljepotu matematike i da logička zaključivanja prenesu i na druge oblasti života – ispričala je Predragović Stupar.
