Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas slave Cvijeti – dan kada je Isus Hristos, ušao u Jerusalim. Cvijeti su uvod u posljednju nedjelju zemaljskog života sina Božijeg. Praznik se uvijek slavi u posljednju nedjelju pred Vaskrs, šeste sedmice Velikog posta, dan nakon Lazareve subote.
Sam praznik prate i brojni narodni običaji.
Praznične liturgije povodom ovog praznika služe se u slavu Spasitelja, koji je svjesno išao u susret stradanjima, pa se naredna sedmica, koja prethodi prazniku Vaskrsenja, naziva Strasna ili Stradalna nedjelja.
Ovi dani Stradanja Hristovog su i posljednji dani višenedjeljnog Velikog ili Časnog posta, za sve pravoslavne vjernike koji su se odlučili na ovaj podvig.
Praznik Cvijeti ustanovljen je još od prvih hrišćanskih vremena, a svečano se proslavlja od trećeg vijeka nove ere.
Kanon za ovaj praznik napisao je Kosma Melod – Jerusalimljanin i taj kanon se smatra najljepšim kanonom tog pjesnika. Događaj Hristovog ulaska u Jerusalim, na ikoni se predstavlja kako Hristos jaše na magaretu, a prate ga učenici, dok narod prostire svoje haljine i baca grančice na put.
Glas o dolasku Spasitelja
Prema hrišćanskom predanju, Hristos je, praćen svojim učenicima, krenuo iz Vitinije u Jerusalim. Glas o dolasku Spasitelja i vaskrsenju Lazara Četvorodnevnog brzo se širio, pa su mu se na putu mnogi pridružili.
Na ovaj dan, Isus Hristos ušao je u Jerusalim. Na ulazu u Svetu zemlju narod ga je dočekao prostirući haljine na put kojim će proći. Mašući granama palme u znak dobrodošlice Spasitelju koji ide u susret voljnim stradanjima, narod je uzvikivao “Osana [slava] sinu Davidovu”.
Hristos je iscjeljivao unesrećene, propoijvedao u hramu, a uveče se sa učenicima vratio u Vitiniju.
Narodni običaji
Cvijeti su jedan od najradosnijih praznika u pravoslavlju.
Prema narodnom običajnom kalendaru, dan počinje umivanjem vodom u kojoj su juče, na Vrbicu, potopljeni cvjetovi kako bi ukućani bili rumeni i zdravi.
Nekada je bio rasprostranjen običaj da se na Cveti cijeli dan šeta okićen cvijećem – vrbova grančica se koristila “za brz napredak”, dren “za snagu i zdravlje”, a djevojke su se kitile ljubičicama koje simbolišu privlačnost.
Momci su pravili bukete i nosili ih djevojkama, a svaki cvijet imao je svoje značenje.
Na Cvijeti djevojke i djeca odlaze u polja i beru cvijeće koje se ne unosi u kuću, već ostavlja u posudi sa vodom da prenoće u dvorištu.
Dobro je danas donositi važne odluke i započinjati poslove.
“Lijep k’o cvijet, zdrav k’o dren”
Etnolog Branko Pjević rekao je Srni da izreka “lijep k’o cvijet, zdrav k’o dren” najbolje oslikava suštinu ovog perioda, te da se tokom Cvjetne nedjelje, posebno na Lazarevu subotu, beru grančice drena i proljećno cvijeće poput zdravca mirisljavca, ljubice i spomenka, koje se stavlja u vodu za umivanje, jer se vjeruje da donosi zdravlje i ljepotu.
On dodaje da se u ovoj nedjelji, zbog praznika koji prethodi Vaskrsu, nije pjevalo niti veselilo, ali su se mladi okupljali na izvorima i u prirodi, gdje su brali cvijeće, a djevojke kidajući latice maštale o ljubavi.
Poseban značaj imalo je pletenje cvjetnih vijenaca kroz koje su djevojke gledale, vjerujući da će ugledati svog suđenog, što je pratila i narodna pjesma “Vila Djeva, djevojka od kovilja, od kovilja i mladoga bosilja…”.
Pjević naglašava da je dren izabran kao simbol snage, jer prvi procvjeta, a posljednji sazrijeva, pa je narod u njemu prepoznao izdržljivost i zdravlje, dok su vrbove i drenove grančice korištene u običajima simboličnog “mlaćenja”, odnosno blagog dodirivanja djece i odraslih sa željom da budu zdraviji, jači i da napreduju “kao vrba iz vode”.
Navodi i da su se te grančice unosile u domove, stavljale uz ikone, u vodu ili čuvale tokom godine kao blagoslov i zaštita.
Dozvoljeno jesti ribu
Velikim praznikom Cveti završava se šesta nedjelja Velikog posta. Danas je, drugi put od početka Velikog posta, dozvoljeno jesti ribu.
Vjernici sutra ulaze u posljednju sedmicu Vaskršnjeg posta, nedjelju stradanja, smrti i vaskrsenja sina Božijeg.
U Srbiji se Cveti obilježavaju i kao istorijski praznik. Na Cvjetnu nedjelju 1815. vojvoda Miloš Obrenović digao je kod crkve u Takovu narod u Drugi srpski ustanak.
